Kolo

Ogledi

Žarko Domljan

Moj pogled na događaje

Fragment veće memoarske cjeline

Početak etničkog čišćenja. Generalštapski plan rasjecanja Hrvatske. Deklaracija Europske zajednice o Jugoslaviji. Beograd traži saveznike u UN. Tuđmanov poziv hrvatskim kadrovima u Federaciji. Na konferenciji u Seoulu.

Unatoč zahtjevima Hrvatskog sabora i dogovorenim obustavama vatre, borbe su se tijekom kolovoza 1991. nastavljale na svim frontovima, a približavale su se i velikim gradovima, Osijeku, Vukovaru, Karlovcu, Zadru, Šibeniku, Dubrovniku, u koje su se počele slijevati kolone prognanika.* Sve je više bilo poginulih hrvatskih vojnika, a od stradalih civila osobito je bolno odjeknula pogibija popularnog ratnog reportera Gordana Lederera 10. kolovoza u Hrvatskoj Kostajnici. Tenkovske kolone JNA okupirale su u drugoj polovici kolovoza na prijevaru Baranju, borbe se rasplamsavaju u Slavoniji i Dalmaciji, gdje srpski pobunjenici uz podršku JNA osvajaju manja mjesta, masakriraju i protjeruju hrvatsko stanovništvo, stvarajući tako etnički čista područja. To je najdrastičnije došlo do izražaja prilikom osvajanja sela Kijeva 26. kolovoza uz direktno sudjelovanje kninskog korpusa JNA pod zapovjedništvom R. Mladića, koji je time započeo svoj dugi put ratnog zločinca. Zauzimanje Kijeva postao je model po kojemu su zatim osvajana i »čišćena« i ostala mjesta na okupiranom hrvatskom području. Iz Mostara su prema moru također krenule oklopne formacije i bile su još u Hercegovini zaustavljene od nenaoružanog naroda koji je blokirao ceste. U takvoj situaciji, odobrio sam Vici Vukojeviću da sve oružje teritorijalne obrane koje se nalazilo u Saboru, a bilo je pedesetak raznih pušaka i drugog oružja, prebaci u Hercegovinu i podijeli ljudima. Hercegovci su znali cijeniti pomoć koja im je stigla od Hrvatskog sabora i više su mi puta preko Vice slali pozdrave i zahvaljivali.

Iz svega što se tih dana događalo u Hrvatskoj, bilo je očito da JNA ima razrađen plan rasjecanja Hrvatske u više dijelova, kako bi se prekidanjem komunikacija i linija opskrbe hrvatska vlast dovela u bezizlaznu situaciju i prisilila na kapitulaciju. O postojanju takvog plana za vojno pokoravanje Hrvatske Kadijević piše:

»... pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati uz oslobađanje srpskih krajeva i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije. U tom cilju ispresjecati Hrvatsku na pravcima Gradiška–Virovitica, Bihać–Karlovac–Zagreb, Knin–Zadar, Mostar–Split. Najjačom grupacijom oklopno–mehanizovanih snaga osloboditi Istočnu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti dejstvo na zapad, spojiti se sa snagama u Zapadnoj Slavoniji i produžiti ka Zagrebu i Varaždinu, odnosno ka granici Slovenije. Istovremeno jakim snagama iz rejona Hercegnovi–Trebinje blokirati Dubrovnik sa kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati sa snagama koje nastupaju na pravcu Mostar–Split« (Kadijević, str.135).

Ova gotovo školski zamišljena akcija, koja se na generalštapskim kartama morala doimati lijepo i uredno, imala je samo jednu slabu stranu, a ta je što nije računala na rasulo u vlastitim redovima i na odlučan otpor naroda koji je srbiziranu JNA s pravom smatrao neprijateljskom vojskom. Izopačeni vojnički um ništa nije shvaćao, pa se Kadijević u svojoj knjizi tuži da je ova uzorno planirana vojna akcija nažalost propala zbog izostanka mobilizacije, dezerterstva i napuštanja fronta.

Eskalacija sukoba i sve očitija namjera JNA i srpskog vodstva u Beogradu da političku krizu u Jugoslaviji riješe vojnim sredstvima, otvorila je na kraju oči europskim političarima i Europska zajednica objavljuje 28. kolovoza jedan od svojih najvažnijih dokumenata pod nazivom Deklaracija o Jugoslaviji. Deklaracija je izazvala šok i pomutnju u Beogradu i Jović razočaran zapisuje da je ona uperena protiv srpskog naroda, da je to antijugoslavenski dokument koji je gori od Rezolucije Informbiroa iz 1948, pa čak i od austrougarskog ultimatuma Srbiji iz 1914. godine. A zapravo, Deklaracija je prvi međunarodni dokument koji precizno definira političku krizu u Jugoslaviji i naznačuje puteve njenog rješenja. U Deklaraciji se kaže da su EZ i njenih 12 članica užasnute nasiljem u Hrvatskoj i podsjećaju odgovorne za nasilje da nikada neće priznati promjene granica do kojih nije došlo mirnim putem i sporazumno. Osuđuju se srpske paravojne postrojbe što nasilnim putem žele riješiti probleme s kojima se suočavaju u novome ustavnom poretku Hrvatske, a isto se tako osuđuje i JNA koja pruža aktivnu podršku srpskim pobunjenicima. Međunarodna zajednica ne priznaje zauzimanje teritorija i zato EZ nikada neće prihvatiti politiku svršenoga čina. U Deklaraciji stoji i ova prijeteća formulacija: »EZ i njene države članice ne mogu sjediti skrštenih ruku dok se iz dana u dan povećava krvoproliće u Hrvatskoj« i zato se traži prekid borbi, dolazak promatrača EZ, određuje se početak Mirovne konferencije i najavljuje osnivanje Arbitražne komisije koja će u skladu s međunarodnim pravom prosuđivati sporna pitanja. Od Jugoslavije se traži da do 1. rujna dade pristanak na zahtjeve iz Deklaracije, u protivnom slijede međunarodne sankcije.

Ne–diplomatskim rječnikom rečeno, Deklaracija je svojim tonom i zadanim rokovima zaista bila svojevrsni diktat Srbiji i JNA, a osim toga ona je definitivno raspršila iluzije srpskoga vodstva da će političkim smicalicama i vojnom premoći riješiti sukob u svoju korist. Miloševićevi omiljeni argumenti o administrativnim granicama među republikama, o pravu srpskog naroda da živi u jednoj državi i slične demagoške konstrukcije, gubili su svaku vrijednost konfrontirani s međunarodnim pravom, čiju je primjenu Deklaracija najavila. Lukavi je Jović dobro osjetio da je Deklaracija do kraja suzila manevarski prostor srpskoj politici i da će se od sada događaji odvijati ne kako diktira srpsko oružje nego kako propisuju norme i načela međunarodnog prava i otuda dolazi ona njegova vehementna reakcija. Počam od ove Deklaracije srpska politika, svjesna da je izgubila diplomatsku bitku u Europi, počinje grozničavo tražiti saveznike u Ujedinjenim narodima, gdje je mogla računati na veću podršku, pogotovo među takozvanim nesvrstanim zemljama. Posljednja nada srpskom političkom i vojnom vrhu da bi se situacija mogla promijeniti u njihovu korist bio je neuspjeli pokušaj vojnoga puča u 19. kolovoza u Moskvi, dan uoči potpisivanja dogovora o Savezu neovisnih država. Kada je vijest objavljena u Domu JNA u Beogradu se slavilo i nazdravljalo šampanjcem, ali je jugo–oficirska radost kratko trajala jer se M. Gorbačov već nakon par dana vratio iz zatočeništva na Krimu, a pučisti među kojima i Kadijevićev prijatelj, ministar obrane D. Jazov završili su u pritvoru.

Kad je postalo očito da se kriza više ne može riješiti nikakvim dogovorima između predsjednika, a još manje u okviru potpuno pasiviziranih saveznih tijela, Tuđman je donio jednu od svojih najvažnijih odluka obrativši se javno hrvatskim kadrovim u Federaciji, a zatim i u diplomatskoj službi da napuste položaje i da se stave na raspolaganje hrvatskoj vlasti. Poziv je izazvao konsternaciju u Beogradu i u isti mah stavio na kušnju mnoge ljude koji su do tada lavirali između lojalnosti Markovićevoj koncepciji reformirane Jugoslavije i lojalnosti vlastitoj republici koja je kročila prema punom suverenitetu. Već sam spomenuo da se u moj kabinet prvi iz inozemstva javio veleposlanik Krnić iz dalekog Čilea. Molio me je da prenesem predsjedniku Tuđmanu da je spreman slijediti upute iz Zagreba, a zatim je dodao: »Ako dođe do najgorega, spreman sam čak i promijeniti ploču na zgradi ambasade...«. Krnić mi je u razgovoru ujedno prenio i poziv predsjednika čileanskog Senata Valdeza da do kraja godine službeno posjetim Čile, što je izazvalo oduševljenje u kabinetu, jer je to bio prvi poziv iz inozemstva predsjedniku Hrvatskog sabora u vrijeme dok Hrvatska još nije bila međunarodno priznata.

Nedugo nakon Tuđmanova poziva hrvatskim kadovima u Zagreb je stigao Marković. Pamtim dobro taj naš posljednji, dramatični susret u kabinetu predsjednika Tuđmana. Marković je bio ozbiljan i smrknut, i dok smo Tuđman, Manolić i ja s druge strane stola, pokušavali razgovoru dati ležerniji ton, Marković je glasom kao iz groba ponavljao:

»Franjo, ti moraš povući taj poziv...«

Tuđman je, raspoložen i svjestan da je u dobitnoj poziciji, odgovarao: »Ante, to ni u kojem slučaju ne dolazi u obzir. Ja neću povući poziv, nego se ti ako si Hrvat moraš kao i drugi odazvati i vratiti u Zagreb«.

Marković je tumačio da savezne institucije funkcioniraju i da taj Tuđmanov poziv potkopava njegov autoritet ne samo u zemlji, nego i prema vanjskim kreditorima. Tuđman mu je objašnjavao da on govori o stvarima koje su za nas u Hrvatskoj prošlo svršeno vrijeme, da pokušava spasiti što se spasiti ne da i da bi mu bilo bolje da se ne oslanja na beogradske generale, nego da posluša glas hrvatskog naroda. Marković nije mijenjao izraz lica i nije odustajao od svojih zahtjeva i to je mučno natezanje trajalo gotovo cijeli sat. Bilo mi je žao Markovića, jer je bilo očito da brani propalu stvar i da se poput tvrdoglavog zapovjednika drži kapetanskog mosta dok mu brod tone pod nogama. U jednome trenutku sam ga zapitao:

»Predsjedniče Marković, vi znate da je saveznim ustanovama odavna istekao mandat i da nakon izbora demokratski legitimitet imaju samo republike. Jeste li spremni izjaviti da Jugoslavija više ne postoji?«

Pogledao me je ozbiljno i rekao:

»To od mene ne možete očekivati, ja to nikada neću izjaviti!«

Nakon tih riječi je zašutio i nastavio je dalje uporno gledati u Tuđmana. Na kraju je Marković upitao je li to naša zadnja riječ, a kad mu je Tuđman kroz smijeh potvrdio, ustao je i krenuo polaganim i teškim korakom prema vratima. Mi smo ostali na svojim mjestima, ali mi se situacija učinila nepriličnom, pa sam požurio da ga umjesto domaćina ispratim. Marković je otvorio vrata, a onda se okrenuo i držeći kvaku, promatrao nas cijelu jednu predugu minutu bez riječi, s istim onim smrznutim i prijetećim pogledom. Zatim se naglo okrenuo i bez riječi izašao. — Kada danas nakon mnogo godina susretnem Markovića kako odsutno prolazi Britanskim trgom, držeći pod rukom suprugu ili kako pognut ispija kavu u nekom od tamošnjih kafića, uvijek se sjetim onoga njegovog pogleda s vrata koji je bio više nego rječit. Nije bilo sumnje da nas je gledao kao otpisane ljude, kao ljude koji se ne daju razumu i koji su sami krivi za ono što će ih sasvim sigurno snaći. Takvi se pogledi ne zaboravljaju!

Boravak u Seoulu 25–30. kolovoza

(Summit Council for World Peace)

Još u svibnju stigao mi je poziv da sudjelujem na velikom političkom skupu koji će se krajem kolovoza održati u Seoulu u okviru organizacije Summit Council for World Peace (Vrhovno vijeće za svjetski mir). Tu je organizaciju osnovao još 1972. i otada je vodi i financira kontroverzni korejski milijarder Sang Myong Moon, a osnovni joj je cilj promicanje svjetskog mira koji se po Moonovoj zamisli može postići samo ujedinjenjem svih svjetskih religija, nekom vrsti globalnog ekumenizma. Ideja mi se činila nebuloznom i teško je bilo prosuditi koliko je ta inicijativa ozbiljna. Zatim je počeo nazivati gospodin R. Meier iz Beča da detaljnije objasni o čemu se radi i zamoli za pozitivan odgovor. Propitao sam se i doznao da je stav jugoslavenske vlade prema ovome skupu negativan (što se moglo i očekivati) i da je potpredsjednik srbijanske vlade Budimir Košutić odbio poziv. Ali su ga prihvatili Slovenci, moj kolega France Bučar i potpredsjednik savezne vlade Živko Pregl, koji su kao i mi nastojali iskoristili svaku priliku da pred nekim međunarodnim forumom progovore o situaciji u Jugoslaviji. Kad mi je Meier, došavši u Zagreb, predočio spisak pozvanih uglednika i objasnio da poziv vrijedi i za supruge i da sve troškove snosi organizator, odlučio sam da se pridružim Bučaru i Preglu.

Let od Frankfurta preko Rusije golemim dvokatnim Boeingom 474 korejske kompanije trajao je dvadesetak sati, putovali smo noću, a stjuardese su pozatvarale sve prozore, jer je to bio uvjet pod kojim je sovjetska vlada dozvoljavala prelijetanje Sibira, objasnile su. Sve što se dalje zbivalo graniči s pričama iz tisuću i jedne noći. Od smještaja u najluksuznijem hotelu i svakodnevnim poklonima koje su donosile male, ljubazne sobarice ponavljajući »prezent, prezent...« uz obavezni naklon i smiješak, i raskošnih banketa praćenih golemim cvjetnim aranžmanima do završne glamurozne svečanosti u kazalištu, koja je uslijedila nakon baletne predstave i bila zapravo neka vrsta glorifikacije i adoracije gospodina Moona, koji je time proslavljao, ako se ne varam, svoj osamdeseti rođendan. Zadnjega dana boravka našli smo se na velikom banketu zajedno sa sudionicima »18. Konferencije za jedinstvo znanosti«, na kojoj su sudjelovali nobelovci i istaknuti znanstvenici, a održavala se paralelno s našom konferencijom, također u organizaciji ekscentričnog milijardera Moona. Jedini je moj trošak za ovo daleko i skupo putovanje bio što sam po uputama gospodina Maiera morao sašiti svoj prvi i jedini smoking u životu, kojega sam samo jednom obukao i po povratku kao suvišan odjevni predmet poklonio.

Impresionirao me je 12–milijunski Seoul, koji mi se učinio poput golemog ljudskog mravinjaka, s rijekama ljudi što se slijevaju ulicama i dugačkim kolonama automobila koji jure dvokatnim mostovima u svim smjerovima, a sve se to odvijalo besprijekorno, disciplinirano i tiho, kao što je tiho i ljubazno bilo ponašanje rastom malih i uvijek nasmiješenih prodavačica po robnim kućama ili posluge u hotelima. Razmišljao sam zašto me Seoul asocira na mravinjak, a takve mi se usporedbe nisu javljale u susretu s velikim i također mnogomilijunskim zapadnim gradovima i nisam uspijevao dokučiti je li to zato što se u Seoulu sve odvija tako savršeno i bešumno ili zato što su mi lica malih i žustrih Korejaca izgledala sva jednaka.

Tema seoulskog skupa bila je »21. stoljeće i Novi svjetski poredak«, sa četiri plenarne sjednice, od kojih je svaka bila posvećena zasebnoj temi. Nama iz trusne Jugoslavije voditelji su poklanjali posebnu pažnju, pa sam u dva navrata imao priliku da pred nekoliko stotina sudionika govorim o opasnostima koje se nadvijaju nad mladu demokraciju u Hrvatskoj ilustrirajući to spregom srpskih pobunjenika i komunistički indoktrinirane JNA protiv demokratski izabrane hrvatske vlasti i brojem poginulih i prognanih osoba u dosadašnjim sukobima. Kad sam iznio tezu kako su obje Jugoslavije, ona monarhistička kao i poslijeratna komunistička, bile diktature, koje se nisu mogle održati, usprotivio mi se jedan sudionik židovskog prezimena, tvrdnjom kako je jugoslavensko zajedništvo iskovano kroz borbu protiv fašizma i da Jugoslavija kao predvodnica nesvrstanih uživa veliki ugled usvijetu. Ja mu nisam ostao dužan, pa smo se nas dvojica dohvatila, a kad je ono što sam ja rekao ponovio i Bučar, moj se oponent povukao. Drugoga je dana u autobusu sjeo do mene i nastavili smo raspravu, a na kraju mi je predložio da ga angažiramo kao savjetnika, jer bi nam svojim međunarodnim vezama mogao pomoći, što sam dakako otklonio.

Cijeli je jedan dan bio posvećen posjetu čuvenom Panmundžonu na granici sa Sjevernom Korejom, gdje je održano gotovo 400 sjednica komisije za primirje i razgraničenje. Vozili smo se sat vremena pograničnim pojasom, prošli kroz dvije visoke žičane ograde s kulama i stražarima, a negdje u sredini toga pojasa, u američkom vojnom logoru morali smo promijeniti autobus i u jednoj baraki odslušati predavanje američkog oficira, koji nam je na velikim projiciranim kartama tumačio faze Korejskog rata i nastanak granice na 38. paraleli. Sam Panmundžon je postao turistička atrakcija, uz granicu je podignut višekatni vidikovac u obliku pagode, s kojega turisti mogu promatrati opustjela polja u Sjevernoj Koreji i u daljini umjetni grad iz kojega se stalno čuje vesela socijalistička muzika, a navečer se u njemu pale svjetla, iako u tom Potjemkinovom gradu nitko ne živi. Najveća je atrakcija Panmundžona svakako baraka u kojoj su vođeni pregovori. Postavljena je na samoj granici, a čuvaju je već četrdeset godina s jedne strane dva američka a s druge dva sjevernokorejska vojnika, čela pripijenih uz ugao tako da im pogled obuhvaća obje strane barake. I ovi su stražari postali objekt turističkog interesa, jer u tom napornom položaju mogu izdržati samo jedan sat, a ranije su se rušili u nesvijest, objasnili su nam vodiči. U unutrašnjosti barake dominira stol za pregovore, a on je postavljen tako da granica prolazi njegovom sredinom, pa je svaka komisija za vrijeme pregovora sjedila na svome teritoriju, a nas je kao i druge turiste zabavljalo što smo obilazeći oko stola mogli provesti nekoliko neopasnih trenutaka na teritoriju Sjeverne Koreje. Panmundžon je ušao u povijest po nevjerojatnom broju održanih sjednica komisije, ali je ostao zapamćen i po nadmetanju u besmislenim pojedinostima, poput onih stražara na uglovima ili visine zastava na stolu, na primjer, a mene je zapanjilo s kojom se pedanterijom te pregovaračke besmislice desetljećima održavaju i njeguju.

Boravak u Seoulu bio je ugodan jer smo se zbližili s bračnim parom Pregl, a Iva je s gospođom Pregl obilazila grad i odlazila kupovati čuvenu korejsku svilu. Ipak, nije sve u Seoulu proteklo idilično kako se u početku činilo. O našem je dolasku bio obaviješten jugoslavenski ambasador Vukota Višnjevec koji nas je ljubazno dočekao na aerodromu i pozvao da budemo njegovi gosti. Večera se sastojala od hladne i žilave govedine, a ambasador se nije prestajao tužiti kako ne dobiva redovito plaću jer republike ne uplaćuju u savezni proračun, pa nas je molio da se to pitanje čim prije sredi. Drama je nastupila poslije večere kad smo posjedali uz kamin da popijemo digestiv (a bio nam je i potreban) i tu nam se pridružio mladi savjetnik u ambasadi Mirko Jelić, sin hrvatskog književnika Vojina Jelića. Poveo se razgovor o situaciji u Hrvatskoj, a Jelić je na moje čuđenje stao odjednom zastupati velikosrpske teze kako su Srbi u Hrvatskoj starosjedilačko stanovništvo jer su kao i Hrvati došli u prvom valu slavenskog naseljavanja, što je meni podiglo tlak, pa sam mu dobacio da govori besmislice i povijesne neistine. A kad je ustvrdio kako ni oni Srbi koji su se naselili u 18. stoljeću Hrvatima ništa ne duguju, jer su došli na austrijski a ne hrvatski teritorij, ja sam prasnuo i zaprijetio mu da s takvim idejama ne može raditi kao hrvatski kadar u diplomaciji i da ću se osobno pobrinuti da bude skinut s popisa. Bila je krajnja drskost od jednog diplomatskog početnika i žutokljunca da tako razgovara s predsjednikom »svoga« Sabora, ali sam shvatio da se on zapravo dodvorava Višnjevcu, koji se doduše nije uključivao u raspravu, ali ga nije niti prekidao. Večera je završila u mučnoj atmosferi, tako da smo za povratak u hotel morali pozvati taksi iako nas je do rezidencije bio dovezao ambasadorov auto. Bilo mi je neugodno što sam Slovencima pokvario večer, ispričavao sam se..... ali šta mogu, to je jače od mene, na neke sam teme osjetljiv, možda i preosjetljiv, i uvijek reagiram na pretjerano (ponekad i nekontrolirano) emotivan način.

Na povratku smo ponovno letjeli iznad Sibira, ali ovoga puta po danu, pa sam kriomice mogao satima promatrati nepreglednu sibirsku pustoš, bez traga ljudskog života, beskrajne potopljene šume, iz kojih je između stabala prosijavalo sunce i srebrene zmijolike rijeke koje su tekle u gustimm meandrima i gubile se u daljini. Tek nakon nekoliko sati leta uspio sam ugledati prvo naselje, stisnuto na okuci jedne velike rijeke i okruženo kilometrima neprohodne šume, do kojega se očito moglo doći jedino vodenim putem kao u doba osvajanja amazonske divljine. Nisam u tom času razmišljao o bogatstvima Sibira, o golemim zalihama plina, rude, nafte koja krije u svom podzemlju, na umu mi je bila jedino misao koliko će još proteći stoljeća i koliko će ljudskog rada trebati uložiti dok ova beskrajna i zapuštena sibirska prostranstva ne budu savladana i privedena civiliziranom životu.

Početak Međunarodne konferencije o Jugoslaviji. Pismo lordu Carringtonu. Boravak u Europskom parlamentu i Vijeću Europe. Na konferenciji Europske demokratske unije u Parizu.

U Zagrebu su nas dočekale zabrinjavajuće vijesti. Na sam dan našega povratka, 30. kolovoza teško je granatiran Gospić, a svi su Srbi, uključujući i bolničko osoblje, par dana prije napada napustili grad. Idućeg dana zaprepastila nas je i deprimirala vijest da je JNA prisilno spustila na Pleso avion pun oružja za hrvatsku vojsku i zarobila Antuna Kikaša koji je bio organizator akcije. Za Hrvatsku su započinjali možda najteži dani od stjecanja njene nezavisnosti jer je postalo bjelodano da JNA nepoštivanjem dogovora o prekidu vatre nastoji iskoristiti svoju trenutačnu premoć i da će trebati voditi ogorčene bitke, ne samo kao do tada na međunarodnim konferencijama i drugim forumima, nego i na bojnom polju i to protiv brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja. Jedina svijetla točka u tmurnoj atmosferi koja je tih dana zavladala Hrvatskom bila je vijest da će 7. rujna započeti u Haagu zasjedati Međunarodna konferencija o Jugoslaviji. Dan prije početka zasjedanja uputio sam predsjedatelju konferencije lodru Carringtonu u ime Predsjedništva Sabora pismo sljedećeg sadržaja:

Ekselencijo,

I nakon sporazuma o prekidu vatre Srbija i dalje vodi s još većom žestinom rat protiv Hrvatske. Komunistička jugoslavenska armija udružena sa srpskim teroristima ubija djecu, žene, starce i ranjenike, uništava gradove i sela, ruši bolnice crkve i spomenike kulture.

Mnogobrojna su hrvatska naselja spaljena i izbrisana sa zemljovida Hrvatske i svijeta kao što su Ćelije, Kijevo, Lepuri, Berak. Iz porušenih domova izgnano je više od sto tisuća ljudi. To što radi jugo–komunistička armija u Hrvatskoj ima sve značajke genocida.

Protiv nadmoćnog agresora Hrvatska brani svoje legitimno pravo na život u Europi kojoj oduvijek pripada. U pravednoj borbi hrvatskog naroda za slobodu i demokraciju očekujemo od Vas, Ekselencijo, razumijevanje, zaštitu i pomoć.

Predsjednik Sabora RH

dr. Žarko Domljan

Iako nismo bili oduševljeni izborom Carringtona, smatrajući ga eksponentom nama nesklone velikobritanske politike, ipak smo polagali velike nade u Međunarodnu konferenciju, jer je ona značila definitivnu internacionalizaciju jugoslavenske krize i pružala mogućnost Hrvatskoj da pozivom na norme međunarodnoga prava lakše ostvari svoje ciljeve. A osim toga, Konferencija je predstavljala gotovo idealnu tribinu za informiranje međunarodne javnosti o svemu što se zbiva u Jugoslaviji, a posebno o teškim povredama ljudskih prava i zločinima koje jugovojska čini po Hrvatskoj. Hrvatski su predstavnici i osobito mlada hrvatska diplomacija znali dobro iskoristiti prednosti koje je pružala Međunarodna konferencija i kolikogod je ona imala svojih zastoja, svojih padova i lutanja, ona je objektivno ipak korak po korak lomila srpska očekivanja i njihove mitomanske konstrukcije i u konačnici dovela do priznanja Hrvatske i ostalih republika koje su to zatražile, otpremivši bivšu državu definitivno u povijesnu ropotarnicu.

Najvažniji događaj u prvoj polovici mjeseca bio je sastanak predsjednika republičkih parlamenata 12. i 13. rujna s europskim parlamentarcima u Strasbourgu. Sazvao ga je predsjednik Europskog parlamenta Enrique Baron Crespo kako bi se i ta institucija uključila u rješavanje krize u Jugoslaviji, ili — kao što se tada uobičajilo govoriti — kako bi se haškim pregovorima dala i parlamentarna dimenzija. Ponovno uzbudljiv susret s »tajnovitom« bijelom palačom, okruženom vodom i parkovima, koja mi se svojim zatvorenim volumenom uvijek pričinjala kao neki skriveni laboratorij u kojemu se po još neiskušanoj recepturi priprema budućnost velike ujedinjene Europe. Na sastanak su uz predsjednike republičkih parlamenata bili pozvani i predstavnici savezne skupštine, a odazvali su se osim mene još France Bučar iz Slovenije, Stojan Andov iz Makedonije, A. Dizdarević iz Crne Gore, ministar vanjskih poslova u vladi Srbije Aleksandar Prlja, te predsjednica Savezne skupštine Bogdana Glumac–Levakov.

Bio je to razgovor gluhih, jer je svaki od nas iznosio svoje poglede na genezu krize u Jugoslaviji, a predstavnici Europskog parlamenta su tek tu i tamo postavljali poneko pitanje. Bučar i ja smo ustrajali na tome da će naše dvije republike, nakon isteka moratorija 7. listopada, aktivirati odluke svojih parlamenata o suverenosti, jer su svi naši prijedlozi o sporazumnom razlazu odbijeni, čemu sam ja još dodao i podatke o zločinima koje je JNA počinila u agresiji na Hrvatsku i o broju poginulih u dosadašnjim sukobima. Prlja je na dobrom francuskom drobio o administrativnim granicama republika i o jednostranim secesionističkim potezima Slovenije i Hrvatske, Andov je tražio da se ne prizna odvajanje dviju republika jer bi tada Makedonija bila izložena jačem pritisku Srbije, a Glumac–Levakov je pokušavala dokazati kako savezne institucije funkcioniraju i kako one pružaju najbolji okvir za rješavanje međurepubličkih sporova. Na tiskovnoj konferenciji našli smo se suočeni s pedesetak znatiželjnih i dobro obaviještenih novinara koji su postavljali provokativna pitanja i trebalo je vraške koncentracije da se parira oponentima. Razgovor, ili kako se to u političkom žargonu kaže »saslušanje« (engl. hearing), poslužio je zapravo za konačno oblikovanje Rezolucije Europskog parlamenta u kojoj se sukobljene strane pozivaju na obustavu borbi i na rješavanje sporova mirnim putem, potvrđuje se neotuđivo pravo svake republike na samoodređenje uz zadržavanje postojećih republičkih granica koje se mogu mijenjati samo sporazumno. Rezolucija također traži da se poštuju ljudska prava i temeljne slobode i osobito prava manjina.

Tek što sam se vratio u Zagreb, nazvao me je predsjednik Tuđman i zamolio da umjesto njega sudjelujem na velikoj konferenciji Europske demokratske unije (EDU) koja se 15. i 16. rujna održavala u Parizu. Konferenciju je sazvao njen predsjednik Alois Mock i poziv da na njoj sudjeluje i Hrvatska bio je izuzetan gest prijateljstva i podrške, pa se takvu priliku nije smjelo propustiti.1 Pripremajući se za Pariz doznao sam da EDU objedinjuje sve europske demokratske stranke, ali da je ona ujedno dio Internacionalne demokratske unije (IDU), u kojoj glavnu ulogu imaju demokratske stranke s američkog kontinenta. Sletio sam malim vladinim avionom na pomoćni pariški aerodrom Le Bourget, gdje me je dočekao moj stari prijatelj i jugoslavenski veleposlanik u Francuskoj Božidar Gagro. Na putu do hotela mi je ispričao da se za nedavnog Tuđmanova posjeta Parizu stavio na raspolaganje Hrvatskoj, ali da mora biti oprezan jer je okružen udbaškim uhodama i opravdano se boji za sigurnost sebe i svoje obitelji.2 Bio sam zadovoljan Božinim gestom, uostalom oduvijek sam znao da u njemu, bez obzira na razne visoke funkcije u bivšem režimu, bije srce rasnog Hrvata Hercegovca i da je to jedina ispravna odluka koju je mogao donijeti.

Pariška konferencija EDU–a bila je najprestižniji politički skup na kojemu sam dotad sudjelovao, nazočno je bilo petnaestak predsjednika država i vlada, uključujući i posebno paženog izraelskog premijera Yitzaka Shamira, a glavni protagonist konferencije, uz A. Mocka, je bio francuski predsjednik F. Mitterrand, koji je vodio predstavu u velikom stilu, uživajući vidno u svojoj ulozi domaćina. Iznenadio sam se da je konferencija bila tretirana kao događaj visokog rizika kao da je rat u Parizu, a ne u Hrvatskoj. Pred mojom hotelskom sobom danonoćno su dežurali agenti, a na ulici bi napravili dvored kroz koji sam prolazio do auta. Tema pariške konferencije bila je »Daljnji razvoj Europske zajednice prema političkom i obrambenom savezu, sveeuropskoj suradnji i uspostavi europskog mirovnog poretka«, a meni je kao Tuđmanovom zamjeniku pripao najviši tretman od smještaja u luksuznom Hotel du Louvre do mjesta za predsjedničkim stolom. Konferencija je završila skupnim fotografiranjem i prijemom u veličanstvenoj dvorani predsjedničke palače, gdje smo stojeći na pozornici nasuprot dvorani prepunoj uzvanika, očekivali dolazak Mocka i Mitterranda, a kad su se pojavili upalili su se dodatni reflektori i dvoranom se prolomio pljesak. Vidjelo se da je Mitterrand veliki majstor političkog spektakla.

Na poziv predsjednika Parlamentarne skupštine Vijeća Europe A. Bjorcka ponovno sam 18. i 19. rujna u Strasbourgu. Okupilo se isto društvo, ali je ovaj put razgovor bio nešto složeniji jer se »saslušanje« odvijalo pred tri najvažnija odbora Parlamentarne skupštine — Odborom za politička pitanja, Odborom za pravna pitanja i ljudska prava i Odborom za zemlje ne–članice. Zajedničku sjednicu su vodila trojica predsjednika G. Reddeman, Lord Kirkhill i D. Atkinson, a prisustvovalo je stotinjak parlamentaraca, među kojima sam uočio stare znance J. Baumela, F. Koniga, F. Vogela i druge. Prisutna je bila i glavna tajnica Vijeća Europe Catherine Lalumiere, a izvjestilac je bio francuski zastupnik Jean Seitlinger.

Svaki od nas imao je pravo uvodno govoriti pet minuta, a zatim je uslijedila rasprava i pitanja zastupnika. Prlja je ponovno govorio vrlo opširno i vrlo emotivno, lamatao je rukama i paradirao sa svojim zaista dobrim francuskim, ali ga je voditelj sjednice, Reddeman u dva navrata prekinuo iz čega sam razabrao da mu nije sklon. Čak je i novinar J.–C. Kiefer izvještavajući o ovome sastanku u dnevniku »Dernieres nouvelles d’Alsace« (od 19. rujna 1991) našao za shodno zapisati kako je »Prlja govorio uzbuđeno i emotivno, a ne argumentima. Prisutni su teško moglo pratiti rezoniranje gospodina Prlje«. Iznenadila me je Glumac–Levakov koja se odjednom okuražila i počela govoriti Miloševićevskim rječnikom o jednostranim odlukama, secesiji, administrativnim granicama i slično, a onda je dala riječ »ustavnom stručnjaku« Mijatu Šukoviću koji je bio u njezinoj pratnji. Šuković je na dugo i široko stao razglabati o tome kako su prema saveznom ustavu postupci Slovenije i Hrvatske neustavni, kako je pravo na samoodređenje davno konzumirano odlukama AVNOJ–a i slične besmislice. Procijenivši da su Reddemanove simpatije na našoj strani, počeo sam glumiti silnu ljutnju, mahati rukama i dovikivati Reddemanu neka prekine to naklapanje i pitao što tu uopće rade ljudi iz saveznih tijela koji više nikoga ne predstavljaju, koji nikada nisu ni imali demokratski legitimitet i kojima je mandat davno istekao. Nekoliko sam puta ponavljao te svoje ispade, koje je Reddeman tolerirao, i na koncu sam ušutkao toga Šutkovića, samo me je fina i odnjegovana Lalumiere gledala podignutih obrva, smatrala me je valjda balkanskim divljakom koji se ne zna ponašati u civiliziranom društvu. Kad sam konačno došao do riječi rekao sam otprilike sljedeće: »Kao što vidite gospodo, upravo je ovakvo tvrdokorno stajalište saveznih organa osnovni razlog nemogućnosti dogovaranja i pronalaženja rješenja mirnim i demokratskim putem. Zato je hrvatska odluka o samostalnosti neopoziva, a agresija na Hrvatsku može biti zaustavljena samo međunarodnim priznanjem i oduzimanjem međunarodnog legitimiteta SFRJ, koja i tako faktički više ne postoji«. Sa mnom se u potpunosti složio Bučar, a iznenadio me je Andov koji je odjednom promijenio retoriku, pa se i on složio s našim stavom (Makedonija je u međuvremenu, 15. rujna, proglasila nezavisnost).

Poslije razgovora pristupio mi je Seitlinger i pokazao tekst koji je kao izvjestilac pripremio za raspravu. Bio je površan i pun pogrešaka na štetu Hrvatske, pomogao sam mu da ga dopuni i unese točne podatke, što je bilo važno jer je taj tekst ulazio u službenu dokumentaciju Parlamentarne skupštine. Taj Seitlinger je bio neobičan svat, pokazivao je smisao za šalu, rugao se Prljinom nastupu, ali nije nikako mogao izgovoriti njegovo ime. Rekao sam mu da bi se na engleskom on zvao Dirty (Prljavi). To ga je zabavljalo, smijao se i za večerom je to stalno ponavljao. Seitlingera sam bolje upoznao tek idućih godina kada sam kao voditelj saborske delegacije često boravio u Vijeću Europe. Bio je u poslu veoma ozbiljan, a inače u svemu drugome otkačen, sklon iznenađenjima i vicevima. Sjećam se jedne takve zgode kad smo 1994. s članovima Odbora za zemlje ne–članice Vijeća Europe odsjeli u hotelu na Firulama u Splitu, kamo sam ih poveo na izlet. Bilo je već 11 sati navečer, kad smo doznali da je u istom hotelu odsjela i Doris Pack s delegacijom Europskog parlamenta na povratku iz BiH. Seitlinger je odmah dohvatio telefon i pozvao Doris neka nam se pridruži. Uzalud sam ga pokušavao od toga odvratiti, da je Doris umorna od puta i sigurno već u krevetu, ali on mi je samo vragoljasto namignuo: »Znam ja nju dobro, sići će ona..«. Imao je pravo, kad je čula da je čekamo, Doris se obukla i sišla i ostali smo u hotelskom baru do jutarnjih sati u veselom raspoloženju.

Naknadno sam tek saznao otkud odjednom ona hrabrost i agresivnost u ponašanju gospođe Glumac–Levakov. Često je boravila u Vijeću Europe jer je Savezna skupština uživala status specijalnog gosta, a ona je vodila delegaciju, a osim toga bila je u dobrim odnosima sa socijalistkinjom C. Lalumiere. Kad je nedugo zatim Jugoslavija izgubila status specijalnog gosta a Hrvatska ga dobila, Lalumiere me je jedno vrijeme podozrivo gledala i držala se suzdržano, vidio sam da se sjeća mojih ispada na onom sastanku. Kao voditelj delegacije službeno sam je posjetio, a prvo pitanje koje mi je postavila bilo je:

»A ustaši, ustaši (naglašavala je jako zadnji slog), oni su činili velike zločine, zar ne?«.

Shvatio sam da je gospođa Lalumiere iscrpno brifirana od naših beogradskih prijatelja i zato sam joj objasnio genezu ustaštva, ogradio se od njihove politike, a kad sam zašao malo u povijest, ona me je prekinula, zapitavši ozbiljno:

»Zašto vi koji dolazite iz bivše Jugoslavije volite toliko govoriti o povijesti. Mi u Europi rađe govorimo o budućnosti jer to je posao političara....«.

Priznajem da me je tim pitanjem zatekla, grozničavo sam razmišljao što u tome trenutku treba reći da razbijem njenu nepovjerljivu pozu, a onda sam se dosjetio i rekao:

»Gospođo glavna tajnice, govorimo toliko o povijesti zato što smo bili prisiljeni sedamdeset godina živjeti u državi bez povijesti. Nikada narodi Jugoslavije u prošlosti nisu živjeli zajedno, a onda su se 1918. ulaskom u zajedničku državu morali svoje povijesti odreći, bila im je čak i zabranjivana. Povijest nas je održala i pomogla da steknemo slobodu. Zato nam je ona danas važna, sutra možda više neće biti...«.

Lalumiere se zamislila i pošutjela, a zatim je s prizvukom iskrenosti u glasu rekla: »Nikada nisam na to mislila... Čini mi se da sada bolje razumijem vašu situaciju«.

Možda se i varam, ali imao sam dojam da me je gospođa Lalumiere nakon ovoga razgovora susretala s manje suzdržanosti.

I Parlamentarna skupština Vijeća Europe je donijela Rezoluciju o Jugoslaviji (21. rujna), a razgovor s predstavnicima republika je poslužio za konačno oblikovanje teksta. U Rezoluciji se osuđuju vojne akcije JNA, pozivaju se sve članice Vijeća Europe da priznaju republike koje su proglasile nezavisnost, podsjeća se da pravo na samoodređenje mora biti praćeno poštivanjem ljudskih prava i prava manjina i upozorava da »kontinuirana uporaba sile u Jugoslaviji predstavlja prijetnju međunarodnom miru i sigurnosti u skladu s člankom 39. Povelje Ujedinjenih naroda«. Rezulucija također traži da se Jugoslaviji oduzme status specijalnog gosta u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe koji joj je bio dodijeljen 1989. Na kraju Rezolucija poziva »Vijeće sigurnosti UN da razmotri slanje efektivnih vojnih snaga u Jugoslaviju kako bi se osigurao prekid vatre i postiglo razumno rješenje o budućnosti Jugoslavije i njenih republika«.

U jeku ratnih trublja koje su odjekivale na sve strane nismo željeli dopustiti da muze zašute. Trebalo je misliti na zaštitu hrvatske spomeničke baštine jer su svi znakovi govorili da je njeno uništavanje postalo jedan od ratnih ciljeva srpske agresije u nastojanju da se zatru tragovi hrvatske opstojnosti na područjima koja su namjeravali pripojiti Velikoj Srbiji. Razgovarao sam o tome s Jankom Vraniczanyjem i on je predložio da se povežemo s utjecajnom organizacijom EUROPA NOSTRA kojoj je osnovni je cilj očuvanje i njegovanje europske kulturne baštine i preko nje ćemo moći najlakše širiti istinu o onome što se događa u Hrvatskoj i osigurati podršku europske kulturne javnosti. Na čelu ove organizacije je suprug danske kraljice, koji je uspio okupiti uglednike iz političkog i poslovnog svijeta i stoga EUROPA NOSTRA uživa veliki renome i djeluje pod patronatom Vijeća Europe. Zato smo 21. rujna u dvorcu Veliki Tabor osnovali organizaciju CROATIA NOSTRA kao podružnicu europske organizacije. Ja sam izabran za počasnog predsjednika, Janko Vraniczany za predsjednika, a za predsjednicu Skupštine Vesna Girardi Jurkić. U idućih nekoliko godina upoznao sam strukturu i način djelovanja EUROPE NOSTRE i sudjelovao na više njenih tematskih konferencija. Bile su izvrsno organizirane i na njima su sudjelovali vrhunski europski stručnjaci, povjesničari umjetnosti, konzervatori, arheolozi, etnolozi i drugi kao predavači ili voditelji radionica. Na adresu ove organizacije slali smo izvještaje o uništenim spomenicima kulture na okupiranim područjima, o otuđenju umjetničkog blaga i vrijednih arhivalija, koje su pripremale naše specijalizirane institucije, a najagilniji su u tome bili Zavod za zaštitu spomenika kulture i Muzejski dokumentacioni centar. Ali kako se radilo o nevladinoj organizaciji trebalo je zadovoljiti kriterije koji u svijetu vrijede za takve udruge, a to je značilo pronaći za predsjednika CROATIE NOSTRE osobu, a zatim i sjedište izvan državnih ustanova. Nakon više bezuspješnih razgovora i pregovora konačno sam uspio privoliti prijatelja na visokom položaju u »Školskoj knjizi« Dragu Mađerića (koji me je time oslobodio velike brige) da se prihvati ove funkcije, koju je on godinama uspješno obavljao i s kojim sam dobro surađivao.

Početak otvorene agresije JNA na Hrvatsku. Vojni vrh JNA proglašen pučističkim. Opkoljene vojarne se predaju. Svakodnevne uzbune u Zagrebu. Vijeće sigurnosti Rezolucijom 313 uvodi embargo na oružje. Posjet ratnom Gospiću.

Ako je početkom rujna još bilo nade da će pritisak međunarodne zajednice i početak Međunarodne konferencije u Haagu djelovati smirujuće na stanje u Hrvatskoj, razvoj događaja ubrzo je pokazao da srpsko i armijsko vodstvo nema namjeru odustati od svojih planova i strategije crtanja novih granica unutar kojih će, kao što su to tumačili Jović i Kadijević, nastaviti živjeti oni narodi koji žele ostati u Jugoslaviji. Bila je to zapravo strategija armijskog tajnoga plana RAM, za kojega se na Markovićevo iznenađenje prvi put čulo na sjednici SIV–a u srpnju 1991. RAM je predviđao povlačenje JNA na granice Velike Srbije, a to je značilo na liniju Virovitica — Karlobag i koncentraciju glavnine snaga u Bosni koje bi tu granicu bile u stanju efikasno braniti. Armijsko je vodstvo skrivalo planove od Vlade i Predsjedništva, jer su po njihovoj ocjeni u tim tijelima sjedili neprijatelji i rušitelji Jugoslavije i Kadijević u svojoj knjizi o tome otvoreno piše, ne pomišljajući ni u jednom trenutku da je takvo ponašanje vojske prema svome vrhovnom zapovjedniku u svakoj normalnoj državi čin veleizdaje. Kad je Mesić 11. rujna naredio vojsci da se u roku od 48 sati povuče u kasarne, a Kadijević to otvoreno odbio, Mesić je preko radio Zagreba vojni vrh JNA javno nazvao pučističkim. U takvim okolnostima Tuđman je odlučio posegnuti za planom Martina Špegelja kojega je samo prije mjesec dana onako spektakularno odbio. Blokirane su sve vojarne i vojne ustanove u Hrvatskoj, isključena im je struja, voda, plin, prekinute su telefonske linije i obustavljena opskrba hranom. Opkoljena je i zgrada Pete armijske oblasti u Zagrebu, a komanda zrakoplovstva u Maksimirskoj ulici, u kojoj je bilo sjedište KOS–a se predala. Pokazala se najveća slabost JNA, koja je mogla iz svojih zaštićenih uporišta terorizirati civilno pučanstvo, ali nije bila u stanju voditi unutrašnji rat. Njene su vojarne, skladišta oružja i ustanove bile rasute po Hrvatskoj i ovisne o opskrbi, oficiri su živjeli pomiješani s gradskim stanovništvom, djeca su išla u hrvatske škole i u takvim okolnostima operativna sposobnost JNA bila je krajnje skučena. Hrvatskim se gardistima jedna za drugom predaju vojarne, vojna uporišta i cijele jedinice. Osvojene su vojarne u Križevcima, Bjelovaru, Đakovu, Gospiću, zauzeta su vrijedna skladišta oružja u Malim Barama kraj Ploča, u Delnicama i drugdje. Bilo je i dirljivih slučajeva kao u Varaždinu gdje je sin zapovjednika vojarne generala Trifunovića preko lokalnog radija zaklinjao oca da vojarnu preda bez prolijevanja krvi. Trifunović je to na kraju učinio, čime se hrvatska vojska domogla velike količine teškog naoružanja, uključujući i motoriziranu jedinicu tenkova i bornih kola.3 Od sredine rujna cijela je Hrvatska zahvaćena ratnim požarom, borbe se vode na frontovima od Osijeka i Istočne Slavonije do Dalmacije. Nije pošteđen ni Zagreb, gdje od 15. rujna svakodnevno zavijaju sirene, a stanovnici se skrivaju po podrumima i improviziranim skloništima. U borbama na rubu Šibenika 21. rujna oborena su dva jugoslavenska aviona, a mi smo dijelili oduševljenje zajedno s hrvatskim braniteljima gledajući preko televizije često ponavljani prizor kako avioni jedan za drugim padaju u more u spirali dima i slušajući uzvike: »Obadva, obadva, oba, oba su pala....«. Započela je pomorska blokada hrvatskih luka i morskih puteva, topništvom se napadaju Zadar, Split, Šibenik, pogođena je kupola jedinstvene šibenske katedrale, a vrhunac bezumlja je nastupio kad je razarač »Split« uperio topove i stao pucati na grad čije ime nosi.... Istoga dana, 17. rujna, kada se u Igalu sastaju lord Carringtom, Tuđman i Milošević da dogovore još jedan neuspjeli prekid borbi (bilo ih je ukupno 15), srpski teroristi zauzimaju HE Peruču i prijete miniranjem postrojenja i rušenjem brane, što bi imalo katastrofalne posljedice za stanovništvo u nizvodnom toku Cetine.

U možda najpresudnijem trenutku hrvatske povijesti, kada se Hrvatska borila za goli opstanak protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja, Vijeće sigurnosti UN donosi 25. rujna jednu od svojih najkontroverznijih odluka — Rezoluciju 313, kojom uvodi »potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme Jugoslaviji«. Nikada se nije razjasnilo kako je došlo do ove Rezolucije, kakve su se sve zakulisne igre igrale i tko je tu sve imao svoje prste, ali je bilo više nego jasno da je ovom Rezolucijom napadnutome bilo uskraćeno prirodno i legitimno pravo da se brani. Deklarativno, Rezolucijom se željelo zaustaviti dotok oružja u regiju zahvaćenu ratom, što je neka vrsta preventivne karantenske mjere protiv širenja sukoba, kao da se radi o svinjskog kugi ili ptičjoj gripi. Ali to je dakako priča u koju su samo mala djeca mogla povjerovati. U uvjetima kada je nenaoružana Hrvatska stajala nasuprot jednoj od najbolje opremljenih europskih armija to je zapravo značilo vezanje ruku žrtvi i poziv agresoru da s njom po kratkom postupku obračuna. Govoreći o vojnom odnosu snaga P. Garde piše: »Nestašica naoružanja bila je dramatična. Rijetko se u europskoj povijesti mogao vidjeti takav nesrazmjer snaga. Tijekom 44 godine svi su se hrvatski izvori crpili za financiranje vojske koja ih danas napada... Što se tiče embarga na oružje, koji je nametnut u početku sukoba, on uopće ne smeta agresoru, ali sprečava žrtve da se brane« (Garde, str. 353 i 410). Još je bolje situaciju opisala bivša britanska premijerka M. Thatcher, koja ispravno zapaža da je embargo proizveo obrnut učinak od onoga koji se njime želio postići: »Uvijek je opasno dopustiti bezočnu agresiju, čak i ako se njezine neposredne posljedice čine neznatnima, zbog presedana koji se time postavlja... Zapad se ne može izvlačiti kako se u događaje na Balkanu nije uplitao. On se jest uplitao ali na krivi način... Zapad je intervenirao kako bi pokušao održati staru Jugoslaviju na okupu i izvršio je veliki pritisak u javnosti na one koji su se drznuli iz nje izaći. Zapadne su države, između ostaloga, nametnule embargo na oružje, čime je agresor stavljen u neusporedivo povoljniji položaj, a to je potaknulo agresiju... Nije to bio nikakav ’veliki trenutak za Europu’, kako je ustvrdio luksemburški ministar vanjskih poslova Jacques Poos; bio je to trenutak europske sramote« (Thatcher, str.245 i 259).

Posjet ratnom Gospiću

S više strana dolazili su pozivi da posjetim branitelje na bojišnici gdje je na mnogim mjestima situacija bila kritična. Odlučio sam da odem u Gospić koji tih dana pretrpio teška razaranja i oko kojega su se vodile borbe. Krenuli smo 22. rujna rano ujutro po lijepom sunčanom danu, sa mnom su bili savjetnik Tolj i šef kabineta Petković, a pratio nas je i jedan policijski auto. Do Gospića smo morali voziti okolnim putem preko Senja i Karlobaga jer su svi drugi putevi već bili blokirani. Prilazeći Gospiću kroz mirna i opustjela sela nismo mogli slutiti što nas čeka u gradu. Prizor koji je pružalo središte Gospića neću nikada zaboraviti, bila je to slika uništenog i sažganog grada, kao da ga je poharao potres i požar odjednom. Zacrnjena pročelja, šuplji prozori, urušeni krovovi, ulice prekrivene slojem krhotina žbuke, stakla i crijepova po kojima se naš auto jedva probijao. Zaustavili smo se pred hotelom u centru grada, pred nama je zjapila crna utroba hotelskog prizemlja, sve je u njemu bilo uništeno i sagoreno, izvinute željezne traverze stršale su prijeteći nad našim glavama. Obišli smo bez riječi hotelsko predvorje koje je nekad bilo lijepo uređeno i u kojemu je bujao život, a sada se iz njega cerila crna maska smrti. Među nas se uvukla neka jeza, vozili smo dalje šuteći, svi smo bili pod dojmom divljačkog i besmislenog razaranja koje je za sobom ostavilo takvu pustoš (slične smo slike vidjeli tek nekoliko mjeseci kasnije iz Vukovara). Krenuli smo prema na rubu grada, da razgledamo kasarnu koju je tek nedavno zauzela hrvatska vojska. Odjednom smo primijetili kako se stotinjak metara od nas, najprije s lijeve, a zatim i s desne strane uzdižu visoki stupovi prašine i dima. Ništa nismo čuli od šuma auta i radija koji je bio otvoren, a onda je netko uzviknuo: »To nas gađaju bombama, sklonimo se brzo...«. Šofer Ivica je naglo zakočio i skrenuo u dvorište bolnice pred kojom smo se upravo našli, a mi smo utrčali u podrum. Uspio sam na trenutak baciti pogled na bolnicu, pročelje je bilo izrešetano granatama, stakla polomljena, ulazni dio srušen. Polumračni podrum je pružao pravu sliku rata, ispod širokih cijevi od centralnog grijanja nagurani kreveti s bolesnicima, a u dnu grupa bolničkog osoblja u bijelim kutama. Prepoznali su me i poveo se razgovor pa su mi s ogorčenjem ispričali kako su svi Srbi, uključujući i liječnike, napustili bolnicu dan uoči glavnog minobacačkog napada. Samo je jedna sestra srpske nacionalnosti ostala, a kad sam upitao gdje je, ona se javila iz podrumskog polumraka. Da razbijem mučnu situaciju upitao sam je u šali: »Zar se vi sestro ne bojite ovih ustaša ovdje?«. — »Ne bojim se ja gospodine ovih ljudi ovdje, nego onih mojih budala gore..«, odgovorila je i pokazala rukom. Svi su se nasmijali.

Kad se zvuk aviona udaljio obišli smo osvojenu vojarnu i tada sam prvi put vidio Tomislava Merćepa. Prišao je zamrljana lica, upravo je popravljao zarobljenu labudicu, rukovali smo se. Pokazao nam je barake prepune vojne odjeće i tenkove ukopane u zemlju s cijevima uperenim prema gradu. Bio je pun sebe i ponosan što je osvojena tako velika i važna vojarna. Zatim smo se uputili prema zapovjednom mjestu na jednom seoskom imanju izvan grada, sakrivši aute u napušteni štagalj. Tu su nas povjerenik za Liku i zastupnik Ante Karić i šef kriznog štaba Dražen Jurković upoznali sa situacijom na terenu. Ispričali su nam kako su Srbi danima terorizirali granatama Gospić, a najteže je granatiranje uslijedilo prije nekoliko dana. Naši su poduzeli protunapad i rastjerali teroriste i zasad je opasnost od Gospića otklonjena.

»Borba je bila žestoka, ali smo ih sredili. Još leže naokolo, ima ih i po stablima.....« — dobacio mi je usput Karić.

Obukli smo pancirne prsluke i krenuli prema selu na rubu Gospića da razgledamo poprište nedavnog okršaja. Pješke ulazimo u selo, svuda se vide tragovi borbe, pred kućama su zakloni od vreća pijeska, a naokolo leže razbacani leševi, kokoši im kljucaju oči, nekima razvlače crijeva. Pogledom tražim one na stablu o kojima je govorio Karić, ispred crkve zamjećujem dvojicu kako vise zaglavljeni u krošnji. Ovi prizori ostavili su na sve nas mučan dojam, Tolj se ušutio, stalno okreće glavu, a ja ga pratim pogledom i ne prestajem razmišljati o tome što se u ovome času zbiva u duši pjesnika Tolja.... Dolazimo do kraja sela, desno od ceste je pravoslavno groblje s obaveznim spomenikom žrtvama fašizma, a zatim nastavljamo autima prema Bilaju. U selu kroz koje prolazimo, s desne strane odjednom neobična scena koja me je podsjetila na prizor s jedne Generalićeve slike. Iz slamnatog krova staje suklja visoka vatra obavijena crnim dimom, a seljaci, muškarci i žene trče na sve strane s vjedrima vode, dovikuju, mašu rukama. Mi iza zatvorenih prozora ništa ne čujemo, samo promatramo taj neobični, nijemi prizor. Ispred mosta, kojim se prelazi u Bilaj dočekuje nas još neobičnija slika. Jednoj je kući otpalo cijelo pročelje, vide se namještene sobe, još se ljulja stropni luster, a krovni žljeb se drži samo jednim krajem i visi ukoso do zemlje. Pred susjednom kućom starija žena mete hrpu stakla i plače. Stajemo. Prilazim ženi i pitam što se dogodilo, ali ona je u šoku, odsutno odgovara i dalje mete, savjetujem joj da se skloni. Tek tada opažamo uz cestu veliki ljevkasti krater od bombe, kojemu se u dnu počinje skupljati voda. Procjenjujemo da je bomba morala pasti neposredno prije našega dolaska, kao i ona koja je zapalila staju. Tek onda postajemo svijesni da cijelo vrijeme hodamo po mekanom sloju sitno isjeckanog drva i borovih iglica, kojima je prekrivena cesta i tlo oko mosta. Ogledavam se, ali nigdje nema tragova bora, kojega je eksplozija raznijela. Naša nas pratnja upozorava da ne prelazimo most, nije sigurno, a zatim se vraćamo u štab. Kažem Kariću: »Ante, daj da se pokopaju oni u selu, kokoši im razvlače utrobu, to pruža ružnu sliku«.

— »Neka ih, neka samo leže...« odgovara Karić.

Prije odlaska iz Gospića odjednom se pred nama stvorila ekipa zagrebačke televizije. Mole za dojmove i ja prvi i jedini put govorim pred kamerama u maskirnoj uniformi. Tuđman me je nakon par dana prijekorno pogledao i pitao na kojem sam to frontu bio i davao neku izjavu. Gledajući ga ravno u oči odgovorio sam: »Predsjedniče, na prvoj crti, u Gospiću...« tonom koji je jasno davao na znanje da ne pristajem na ispitivanje. — Na povratku smo svratili u hotel »Zagreb« u Karlobagu. Dok smo se spuštali odvojkom prema hotelu, opazili smo kako se ispod nas diže dim od eksplozije. U hotelu prepunom izbjeglica panika, doznajemo da su dva »Galeba« upravo raketirala hotel, poginuo je jedan dječak na plaži, a nekoliko je starijih ljudi ranjeno. Nastavljamo put prema Zagrebu obuzeti teškim mislima. Je li moguće da su nas stalno pratile neprijateljske službe, da su točno znali naše kretanje i da su i ove rakete, od kojih je poginuo nedužni dječak, bile nama namijenjene. Tek sam tada počeo ozbiljnije razmišljati o tome kako smo se cijeloga toga dana lakomisleno poigravali s našim životima. Mogla je i nas snaći sudbina onoga nesretnog dječaka, bili smo zapravo nekoliko puta tome veoma blizu. Ljubljansko »Delo« od 24. rujna zabilježilo je incident u Karlobagu u članku pod naslovom »Pokušaj atentata na Ž. Domljana«.

Savjetnik Tolj dva dana nije dolazio na posao, trećega dana je objasnio da se od dojmova iz Gospića loše osjećao. Ali je zato napisao pjesmu koju mi je poklonio s posvetom. Evo te pjesme: DABOGDA // Dabogda ti bila laka zemlja / Hrvata / na koju si sa svojima pošao / i zapalio oganj da je sažeže.// Gledam te mrtva na ledini / podno Velebita: / glavu, noge, ruke. / Bradu pred / kojom je jučer klečala Marija / preklinjući te: / krstom kojim se krstiš, / slavom koju slaviš, / djetetom ako ga imaš, / dušom ako ju imaš, / majkom koja te rodila.// Dabogda ti u raju oprostili / u koji si ih poslao.// Dabogda neslušao dovijeka / nejaki glas koji te molio: / »nemoj mamu, čiko, / nemoj mene, čiko«./ U Lici. U rujnu. / U ratu devedeset i prve. / U Petrinji, Dalju, Ćelijama, / Na Sajmištu u Vukovaru....// Dabogda, čiko! / U zemlji Hrvata. / Da Bog da! //.

*

Nastavak zapisa iz Kola 2006/2

1

EDU je osnovana 1977. na inicijativu M. Thatcher i H. Kohla kao protuteža Socijalističkoj internacionali i okupljala je stranke konzervativne orijentacije iz 24 zemlje.

2

Gagro mi je kasnije ispričao kako se uspio izvući iz Pariza. Bio je uz domara jedini Hrvat u veleposlanstvu koje je brojalo devedesetak ljudi, znao je da ga drže na oku i da prate svaki njegov korak. Nekoliko dana nakon našeg razgovora uspio je ipak umaknuti svojim »čuvarima« i pod dramatičnim okolnostima, kao iz kakvog kriminalističkog filma, napustiti Pariz i vratiti se s obitelji u Hrvatsku. Bio je zamjenik ministra vanjskih poslova, a zatim je nastavio diplomatsku karijeru, najprije kao voditelj hrvatske misije pri Vijeću Europe u Strasbourgu, zatim kao veleposlanik u Maroku i ponovno kao veleposlanik u Parizu, samo ovoga puta hrvatski.

3

Radi ilustracije donosim popis zaplijenjenog naoružanja: 84 tenka, 48 oklopnih gusjeničara, 18 borbenih kola, 6 topova tipa »Grozdiak«, 10 višecijevnih raketnih bacača, 30 haubica (155 i 152 mm), 250 raznih vozila i strojeva, više stotina bacača i nekoliko tisuća tona streljiva i eksploziva. General Trifunović se s preostalih 500 vojnika povukao u Srbiju, gdje je kasnije bio osuđen za veleizdaju.