Kolo

Stara hrvatska svakodnevica

Sabine Florence Fabijanec

Od tržnice do luke

Trgovačka svakodnevica kasnoga srednjega vijeka

Čitav trgovački život u istočno–jadranskim komunama bio je prožet raznim propisima, od kojih je dobar dio bio posljedica tradicije, a novina koja je uvedena u Statutarnim odredbama gradova, bila je briga za pravednu mjeru.1 Uz to, pokoji propisi bili su podvrgnuti crkvenim običajima kao što se u Zadru zabranilo voditi bilo kakvu vrstu novčanih razmjena ili ostaviti radnje otvorene na Veliki petak, a u Šibeniku od 1413. se također nije smjelo raditi na dane svetkovina i svetaca, držati otvoren dućan ili istovariti trgovačku robu. U Šibeniku je novčana kazna bila 40 solida,2 dok se za isti prekršaj na Hvaru isplaćivalo 20 solida.3 U Splitu, makar je bilo zabranjeno raditi u vrijeme slavljenja svetkovina (koji predstavljaju oko 76 neradnih dana)4 dozvoljeno je bilo pučanstvu obavljati sve što je nužno da se pribavi jelo i piće i da se pokreću parnice između stranih trgovaca, kod siromašnih osoba i hodočasnika, osobito što se tiče nabava živežnih namirnica.5 Na isti način, krčmama diljem istočnog Jadrana bilo je naloženo nekoliko nadnevka ili satova kada im je bilo zabranjeno poslovati.6

I. Svakodnevica tržnice

Zakonski spisi prilično su rječiti što se tiče uređivanja gradskih tržnica (slika 17), te se zahvaljujući tome može steći živopisna slika brujanja štandova unutar komunalnih zidina. Usprkos navedenih zabrana rada za posebnih svetkovina, u Šibeniku je od 1453. bila dopuštena prodaja sitnih stvari tj. mesa u mesnici (jaganjca, jarića, ovca, kokoši, divljači), kruha, mlijeka, jaja, voća, bilja i sličnih namirnica potrebnih za ishranu čovjeka.8 To znači da su zapravo tržnice bile svaki dan aktivne. Najzastupljeniji su bili obrtnici pekari (fonarius/panicocullus) i pekarice (panificule), piljarice (venderigola, revenderix), ribari (piscator) i mesari (beccarius),9 no zadarske Reformacije spominju sveobuhvatno prodavače na malo za pšenicu, žito, sočivo, kruha, vino, meso, sir, ulje, mirodije, pamuk, vunu, lan i sukno. Svaki se taj prodavač uputio u Rizničarski ured i ondje je primio ispravne utege i vage. Naime, određene teške komunalne mjere su bile od 18 unča10 za meso, loj, sir, paklina, lan, kučina i metalnih sirovina, te lake mjere od 12 unča za mirodije, pamuk, vosak, med i svila.11

Kontrola mjera i utega, što će se vidjeti dalje u tekstu, inače je bila jedna od češćih briga vlasti. Na Korčuli je, primjerice, komunalna uprava imenovala jednog službenika koji je svaki mjesec ispitivao točnost mjera, vaga i tezulja s dva pladnja i ostalih mjera, te naplaćivao globu za svaku neispravnost. Nadalje, jedan uteg je vrijedio na čitavom otoku i s njime se mjerilo sve što se prodavalo. Na taj način se komuni isplaćivalo jedan solid na sto mjera težine, tj. polovicu je plaćala strana koja je prodavala a polovicu strana koja je kupovala — izuzev onih u službi mletačkih galija.12

1) Prodaja kruha

Što se tiče prodaje kruha na tržnici (slika 213), statutarne odredbe usredotočene su na obrtničku struku pekara, no valja imati na umu da su postojale brojne kućne peći,14 tako da su pojedinci javno prodavali svoje proizvode.15 Ipak, od 16. ožujka 1376, u Splitu, svaka pekarica koja je željela peći kruh radi prodaje u gradu morala je prijaviti deset dana ranije načelnikovom zamjeniku i sudcu, te se u tom roku nju upoznalo s postupcima pravljenja i prodavanja kruha.

Prethodno su zamjenik i sudac dali napraviti kruh od jednog stara brašna16, što im je omogućilo provjeriti koliko se točno kruha dobivalo iz tolike količine brašna.17 No, šibenske vlasti ističu 1428. problem lošeg održavanja pećnica kojih vlasnici već dugo nisu prikladno opremili, što je uzrokovalo štetu za građane i stanovnike grada, te nalože da »vlasnici imaju držati rečene peći u dobrom stanju i snabdjevene svežnjevima granja i priborom za peći i drugim predmetima koji su potrebni za pečenje kruha, tako da svakog dana mogu raditi na pečenju kruha od jutro sve do noći, dokle god imaju kruha za pečenje. I da za svaki dan kada jedna peć ne radi na pečenju kruha, a imala je kruha, vlasnik takve peći potpada kazni od 20 solida«.18

Drugi izravni čimbenik povezan s peći bila je i kvaliteta ispečenog kruha. U Splitu se primoravalo pekarice da ga dobro ispeku pod prijetnjom kazne od 10 solida po kruhu, a u Trogiru se pekare kažnjavalo sa čak 40 solida ako nije bio dobro ispečen, te se pola zaplijenjenog kruha predalo optužitelju.19 Također, u Šibeniku 1420, gradske vlasti opetuju da pekarice imaju ružan običaj ne stavljati kruh u peć na vrijeme iako im ljudi donose smjesu za pečenje uz određenu plaću. S obzirom da su građani bili prisiljeni jesti kruh koji nije bio dobro pečen i na vrijeme gotov, po novom zakonu su se ljudi željni kruha morali najaviti dan ranije pekarima i pekaricama, a pekari su trebali poštivati redoslijed najavljenih mušterija, dok je pekaricama bilo zabranjeno primiti više kruha za jednu krušnu peć.20 No na Hvaru je gradske vlasti više mučila činjenica da su pekari i pekarice znali odbiti ispeći kruh pojedincima, čak su u tome bili »domišljati«, te im je bilo naređeno da ispeku za svakog koji traži, pod kaznom od 10 solida.21
CijenaTežina
8 solida22 unca
10 solida20 unca
12 solida18 unca
14 solida17 unca
16 solida15 unca
18 solida14 unca
20 solida13 unca
22 solida12 unca
24 solida11,5 unca
26 solida11 unca
28 solida10,5 unca
30 solida10 unca
Tabela 1: Cjenik propisan glede vaganja kruha: koliko ima težiti jedan solida kruha kad se prodaje na četvrtinu.22

Tabela 2: Cjenik bijelog kruha (1 riječki star žita = 50 soldina)23

Cijena
Težina
20–30 solida18 unca
30–40 solida15 unca
40–50 solida1 libra
50 solida i više10 velika unca

Što se tiče plaće pekara i pekarica, na Hvaru i u Trogiru nije smjela preći vrijednost jednog kruha od njih trideset ispečenih, pod prijetnjom kazne od 20 solida.24 Na Korčuli su isto tako pekarice primale jedan kruh zarade na trideset prodanih.25 Ako je suditi prema cijenama kruha (tabele 1 i 2), kazne od 10 do 20 solida predstavljaju vrijednost malog i većeg kruha, ali zato gore navedena kazna od 10 libara, tj. od 200 solida, predstavlja kaznu u vrijednosti od 10 do 20 hljebova.

Uz quartu, quartelu i stara, kao osnovne mjere za žito i brašno (slika 326) nakon prerade, glavna je briga gradskih vlasti bila usredotočena na težinu kruha, jer se tijekom prodaje nije mijenjala cijena nego težina27 (ovisno o urodu, o uspješnosti opskrbe žitaricama i zalihama), te su pekari svugdje bili podvrgnuti raznim obvezama. Zbog toga su nadglednici mjera kružili svakim danom u Šibeniku oko tržnice i došli pregledati kruh koji se prodavalo,28 a u Splitu su komunalni justicijariji bili dužni samo jednom u tjednu brižljivo ispitati da li su gradske pekarice prodavale kruh prema mjerama, naplativši kaznu od 6 denara po hljebu ispečen nepropisnom težinom.29 Prije nego što su pekari počeli peći kruh, u Trogiru su imali obvezu od grada kupiti žitarice po zakonskoj cijeni. Potom bi ispekli bijeli kruh i kruh od pšenice određene težine. U Šibeniku, na sličan način, kazna je bila od 40 solida, a za kruh koji nije bio prodan po pravilu nadglednik mjera ga je dao zaplijeniti te podijeliti prvo zatvorenicima, a ukoliko nije bilo nikoga u tamnicama tada siromasima.30 U Rijeci su se pekari također morali pridržavati težine kruha i nisu smjeli patvoriti bijeli, jer u suprotnom su plaćali kaznu od 20 solida, dok se za crni i miješani kruh prepuštalo pekarima da ocjene izradu po volji pod uvjetom da je bila propisna težina. Prodavači su bili dužni predočiti ispečene hljebove gradskom satniku ili službenicima gradskog kotara koji su imali pravo zahtijevati izmjeru. Ukoliko je težina bila manjkava, uz globu, prodavač je izgubio kruh, te polovica je pripadala službeniku a druga polovica ubožnici sv. Marije.31

Kao svojevrsna posebnost, navodimo obavezu žena koje su pekle kruh u Dubrovniku. Iz nekog razloga, u vrijeme pisanja Statuta 1272, crkva Svete Marije imala je radove i zapošljavala je radnike. U tom kontekstu zatražilo se od njih da pokupe otpadne kamenje i smeće oko crkve i da ga iznesu. Međutim, tražilo se također kao usluga od žene koje su pekle kruh (mulieres que vendunt panes) da također iznesu rečeno pokupljeno kamenje i smeće do mjesta Lavem de Campo, a ukoliko nisu mogle iznijeti svo smeće u jednom danu, izveli biga radnici crkve na njihov trošak.32

2) Prodaja mliječnih proizvoda i ostalih živežnih namirnica

Za prodaju na malo razne živežne namirnice nisu bili specijalizirani prodavači, osim u slučaju piljarica (slika 433) — koje su često spomenute u Statutima. Na Lastovo, primjerice, svatko je mogao prodavati po svojoj volji živežne namirnice koje su bile proizvedene na otoku dok za uvoženu robu prodavač je morao prethodno zatražiti dozvolu od kneza, sudaca i justicijara te raspitati se o cjeniku.34 U Splitu je, slično tome, bilo je zabranjeno kupovati voće od stranaca ako se ga nakanilo preprodati.35

Jedan od glavnih namirnica za opću prehranu je bio sir, te se redovito nalazio na tržnici kao proizvod domaćinstva. Štoviše, na Korčuli je bilo zabranjeno prodavati sir na veliko strancima osim jednog komada za jelo,36 što bi značilo da su se gradske vlasti pobrinule da budu osigurane osnovne namirnice za prehranu pučanstva. Kod većih gradova, poput Zadra, osim lokalnih proizvođača sira, opskrba bi bila osigurana i dolaskom karavana do tržnice, pred kojim bi trgovci došli da ga kupuju i preprodaju. Ipak, gradske vlasti su naložile da ukoliko je jedan građanin želio kupiti sir za svoje potrebe od tih karavana, tada mu cijena koju je uplatio izvan tržnice morala biti ista kao ona za preprodavače, pod obvezom da se bio zakunio da je zaista za vlastitu potrebu.37

Sir se prodavao u obliku koluta izrađenim određenim gradskim kalupom. Na Hvaru se tog proizvoda moglo kupiti na dug, te ukoliko je netko bio dužan za sir a da nije izvršio uplatu u roku, pozvali bi ga pred kurijom i osudili na globu od 5 solida za svaki kolut. Prodavači sira su pak znali krivotvoriti kalupe, te su na Hvaru kažnjavani globom od 50 solida za svaku prijevaru — od kojih je pola išla gradu a pola prijavitelju.38 U Zadru je prvo knez trebao utvrditi da li je bilo riječ o patvorini, a potom je pola proizvoda bila bačeno u oganj a pola predano podnositelju tužbe.39 U Šibeniku je 1402. naloženo da svaki uteg sira teži četiri decalatra40, te potom 1454. mjera je sira bila izjednačena sa zadarskom teškom librom, ali točnu težinu nije moguće odrediti.41

Prema statutarnim zabranama uviđamo da su na tržnici prvenstveno djelovale ženske piljarice. Međutim, dotične su prodavačice mliječnih proizvoda, prvenstveno sira i mlijeka redovito prele vunu. Razlog zabrane predenja na mjestu prodaje svježih namirnicama je bio, prema splitskom statutu, da se ne bi »zagadile« stvari,42 te već onda dokazuju o brizi protiv infekcije namirnica. Na Rabu, krčmarica koja je češljala vunu u krčmi je platila globu od 10 solida, a piljarica koja je bi također češljala vunu dok je nešto prodavala u tržnici, morala je platiti kaznu koliko je puta kršila.43 Splitski statut predviđa razmjerno malu kaznu od jednog solida, ali nadzornici su imali pravo prelomiti preslicu; u Skradinu se prodavačice i preprodavačice mlijeka te krčmarice također kažnjavalo globom od 12 dinara, ukoliko su prele u blizini živežnih namirnica, te su im rivariji razbili preslice; u Trogiru je kazna za isti prekršaj bila 5 solida, 44 kao i u Šibeniku u kojem se također kažnjavalo krčmarice koje bi prele u krčmi.45 Splitski knez čak još početkom XVI. stoljeća napominje da je ženama zabranjeno prodavati kruh i rašu popodnevima ukoliko su prodavale sir ujutro.46

Krajem XIV. stoljeća, s obrazloženjem da se želi suzbijati siromaštvo i napraviti opća korist u Splitu je bilo zabranjeno prodavati novo ulje na veliko, nego isključivo na malo u staklenim bocama (bucize) kako se svatko mogao opskrbiti, a također je bilo zabranjeno pomiješati novo sa starim uljem.47 Takav podatak nam odaje da se prodavači nisu libili prevariti svoje mušterije na sve moguće načine.

3) Prodaja ribe

Ribarima i prodavačima ribe statutarne su odredbe jasno organizirale odvijanje prodaje ribe (slika 548). Na Korčuli ribar je donio svoju ribu na ribarnicu i morao ju je prodavati svakom kupcu kad bi se pojavio. Ukoliko se željelo prodati na otoku svježa ili posoljena riba koja je bila drugdje ulovljena daćaru se trebalo predati deseti dio predviđene robe ili vrijednost u novcima, u ime dažbine,49 dok je na Hvaru bilo zabranjeno pučanstvu otići ispred čamca da bi nabavili ribu prije iskrcaj,50 jer bi se opet izbjegavala uplata daće. U Skradinu, čim bi se ribari vratili iz ribolova, morali su ostaviti opremu (ako se vrate iz noćnog ribolova i svijetlo) u gradsko skladište, a u Splitu ribe su imali prodati isključivo u ribarnicama po samom povratku i to stojećke, dok na Hvaru je prodavačima ribe bilo izričito zabranjeno nositi bilo kakvih šešira ili pokrivalo na glavi.

Gotovo u svim komunama naglašena je zabrana prodaje ribe prije potpunog iskrcaj ulova iz broda, jer se očekivalo da prodavači prvo idu platiti dažbinu za pravo na držanje štanda. U Šibeniku je prodaja ribe bila organizirana na rivi ispod palače ili u mesnici; u Trogiru riba se prodavala u luci, blizu franjevačkog samostana ili na tržnici; u Skradinu je riblja tržnica morala biti udaljena od obale. Splitski statut naglašava da riba mora biti svježa, prodana istog dana, osim na dan Korizme kad je ribarima bilo iznimno dozvoljeno prodati je drugi dan ujutro.51 Iznimka se čini otok Rab. Ondje je naime svatko, »tko god želi«, mogao prodavati ribu čak i bez vage, jer je takav bio običaj, s time da je plaćao daćaru osminu od svih prodanih riba. Jedina obaveza je bila sav ulov nositi na općinski gat pa sve do trga Catubrija. Prodavači su čak nosili pokrivalo, odnosno drugih kapa kada je kišilo, ali nisu smjeli sjesti tijekom prodaje.52

Ako je suditi po detaljnom cjeniku za sve vrste riba ponuda je bila bogata: jegulje, hobotnice i lignje, sipa, tuna, grum, raža — za koju riječki statut poručuje da joj se treba skinuti rep prije nego je se vagne za prodaju —53 listovi, palamide, kantare i »kantrone«. Za dotične cijene, samo mali broj Statuta iznosi neke vrijednosti (tabela 3), dok je u Korčuli bili zabranjeno praviti nedopuštenu konkurenciju, nametnuvši nižu cijenu za robu, posebice u ribarnicama. Uspostava krivnja nelojalnog konkurenta se temeljila na zakletvi oštećenog i na jednog svjedoka.54
Grad/Vrsta ribeRijekaSkradinSplitKrk
Tuna
Trbušina
1 s./libri3 d./libri
Volovina6 d./libri
Raža bez repa1 s./1,5 libri
Zubatac5 d./libri
Trlja5 d./libri
Lice5 d./libri
Šnjur2 d./libri
Skuše2 d./libri
Golub1 s./3 libre
Jegulja5 d./libri
Ugor5 d./libri
Ribe s ljuskama2 s./libri4 d./libri
Sitna riba2 d./libri1 s./libri
Hobotnica3 d./libri1 s./2 libre
Sipa3 d./libri8 d./libri1 s./2 libre
Lignja4 d./libri16 bagatina/2 libre
Kamenice1 s./2 libre
Psovine, Plosnatice, Sklati, Psi2 d./libri
Tabela 3: Cijena ribe prema Statutima

Najskuplje ribe su bile tuna i raža u Rijeci, a sipa u Splitu. U odnosu na meso, ribe su koštale samo nešto manje — ovisno o komadima mesa. Prema riječkom Statutu, cijena ribe s ljuskama bila je jeftinija za vrijeme korizme: od Uskrsa do poklada, svaka libra vrijedi 3 beča, a u vrijeme korizme 2 solida.55

Prema svim statutima i kao odraz nastavka tradicije ribari su najljepši komad ulova morali predati raznim predstavnicima gradske vlade, koji su ponekad sami došli birati ribu izravno po dolasku ribara u luku. U Dubrovniku knezu se davalo šest riba od sto; u Skradinu, nakon povratka s noćnog ribolova, ribari bi predali jednu ribu komuni, jednu knezu i jednu sudcu, a na samim ribarnicama ribari bi predstavili svoje mreže pred vikarem koji bi provjeravajući kvalitetu, odabrao sebi ribu po ukusu; Hvarani su davali najveću ribu sudcu.56

4) Prodaja mesa

Budući da je bilo zabranjeno držati i klati životinje u gradu,57 ljudi su dovodili blago na mesni trg i prvo bi isplatili namet na životinje koje su mislili dati na klanje, poput u Senju primjerice, gdje su čak i plemići, inače oslobođeni plaćanja podavanja za prevoženje životinja, trebali plaćati službenicima grada 4,5 solida po govedu i 14 denara za malu životinju pred klaonicom.58 Stoga su mesnice (slika 659) — smještene podalje na rubu grada — bile poprište raznih obveza: ondje su se dovodile žive životinje,60 potom su se klale, te im se oderala koža61 — u Šibeniku se deranje kože moralo odvijati prije jutarnje zvonjave crkve sv. Jakova, tj. prije zornice, stoga su i nadzornici morali u zoru biti već prisutni u mesnicama.62 Za prodaju dobivenih koža plaćala se posebna dažbina: na Korčuli su, primjerice, mesari platili jedan veliki solid po volu, svinju i slično, te 8 malih denara za stoku sitnog zuba.63 Čitavo meso moralo se prodavati isključivo u mesnici64, a mesaru nije bilo dozvoljeno nositi meso niti oderanu kožu65 izvan nje, osim za svoje privatne potrebe i ukoliko nije sve prodao navečer. No, mesari su imali pokoju lošu naviku, kao što je bilo da su namakali loj od koža u more, stoga se još krajem XVI. stoljeća zabranjuje u dva navrata takvo ponašanje pod prijetnjom gubitka loja i globom od 25 libara.66

Iako je bilo zabranjeno držati životinje u gradu u Zadru su jedino »svinje sv. Antuna« mogle ostati i zadržavati u gradu »po dosadašnjom običaju«.67 Naime, prema hagiografiji sv. Antuna pustinjaka, dotičnog su opsjedali razni zli demoni, poprimivši među ostalom oblik svinje. Sveti Antun je uspio savladati svinju i vratiti joj njezinu miroljubivu prirodu. Stoga su dotične svinje imale posebnu ulogu u gradovima. Čistile su ulice jedeći gradsko smeće, posebice pored tržnica i za vrijeme sajmova. Bile su tamno smeđe do crne boje, a često su tom prilikom nosile zvono. Kad bi došlo vrijeme kolinja bile bi ubijene, tj. jest prema običaju, u studenome za muške svinje, a u prosincu za krmače. Meso bi se dijelilo sirotinji i odabrale bi se nove čistaće svinje. Osim toga, jedino su bolnice reda svetog Antuna mogle uzgajati svinje za hranjenje bolesnika jer ih se smatralo da dolaze po božanskom redu.68 Inače, u Zadru su stanovnici bili dužni čistiti pred kućom svake subote.69

U mesnicama se također odvijalo soljenje mesa, junetine ili govedine, no isključivo uz prisutnosti nadzornika za mjere i utege.70
Grad / Vrsta mesaRabRijekaSplitŠibenikSkradinKorčula
Vol6 d./libriprocjena službenika2 d./libri4 d./libri3 d. libri
Krava6 d./libri10 d./libri4 d./libri3 d./libri
Jarac
Uškopljeni
neuškopljeni
7 d./libri
6 d./libri
24 d./libri
10 d/libri

28 d./kvarta
4 d./libri
3 d./libri


10 d./libri
5 d./libri
Ovan
Uškopljeni
ne uškopljeni
8 d./libri
6 d./libri
24 d/libri
10 d/libri
1 g./kvarta
28 d./kvarta
6 d./libri
4 d./libri

10 d./libri
5 d./libri
Krmak
Neoguljeni
Oguljeni
Posoljeni
9 d./libri

16 d./libri


4 d./libri

6 d./libri
8 d./libri
7 d./libri
12 d./libri
5 d./libri

14 d./libri
Krmača8 d24 d.5 d./libri4 d./libri12 d./libri
Osušena krmača10. d./libri
Jarić i Kozlić14 l718 d./kvarta7/8 d./libri
Ovca i Koza6 d.7210 d28 d./kvarta4 d./libri
Drob ovce12 d.
Utroba5–8 d.736 d.8 d./libri74
Glava4 d.756 d.8 d./libri76
Jelen2 d./libri
Srna3 d./libri
Jarebica
Velika
Mala
16 d./par
12 d./par
6 d./komad
4 d./komad
Golubica
Velika
Mala
5 d./par
4 d./par
4 d./komad
2 d./komad
Zec40 d./komad18 d./komad77
Tabela 4: Cijena mesa prema Statutima78

U Šibeniku je bilo zabranjeno posoliti male životinje, osim za vlastite potrebe, dok u Senju su građani mogli predati svinju na usoljenje u mesnici bez plaćanja,79 a u Rijeci je svježe usoljeno meso moralo odležati barem osam dana prije prodaje.80 Prodaja mesa procjenjivala se po težini, te bi svako malo znali banuti nadzornici kako bi provjerili je su li korišteni utezi i vage propisni. Međutim, njihova prekršajna prijava bi vrijedila samo isti dan.81 Mesari82 su morali meso prodavati na vidljivom mjestu, na stolu, a brojni statuti opetuju da mušterije nisu smjeli odbijati83 — za sve ta nedjela postojale su precizne kazne — 84 nego, primjerice na Korčuli, trebali su meso rezati i dati ga svakome tko bude tražio u količini od pola groša na više.85

Ponuda je, još jednom, bila prilično bogata, a cjenik (tabela 4) pokazuje da među najskuplje meso su spadali uškopljeni jarci i ovnovi, te svinjetina, a među divljač, zečevi — po svemu sudeći, na kvarnerskom području nije bilježena prodaja divljači, pa postoje mogućnost ga nije ni bilo za jesti. U Šibeniku, odredbom iz 3. listopada 1387. odlučeno je da mesari moraju prodavati bubreg i masnoću s mesom.86 S druge strane, uškopljeno meso jaraca i ovnova bilo je posebno cijenjeno te je stoga u Lastovu bio običaj — i dalje na snazi 1546. godine — da su svi (uključivši suci, komornici i drugi uglednici) koji su držali životinje bili dužni davati svakog tjedna knezu jednog škopca, po cijeni od 1 solida po libri ili prema dubrovačkom cjeniku.87 Iako su cijene prodaja mesa bile određene, u Šibeniku gradski su oci iznimno smjeli povećati cijenu mesa u razdoblju od Božića do prvog dana Korizme, te tijekom čitavog mjeseca svibnja, koliko im se bude činilo pravednim, dok ostatak vremena cijene moraju ostati nepromijenjene.88

5) Kršenja i svađe

Brojne zabrane i opomene zapravo su pokazatelji čestih raznih kršenja, a tržnica je (bila) pogodno mjesto za prijevaru na sitno. Prema Korčulanskom statutu, »sve se u gradu i na otoku prodaje bez upotrebe ikakve komunalne mjere, na štetu i teret kupaca, jer se često mjeri neispravnim vagama«, stoga se određivala kazna o isplati daće u dvostrukom iznosu89, dok u Skradinu, prevarantski prodavači trebali su nadoknaditi kupcu s dvostrukim iznosom te općini plaćati dodatnu kaznu od 30 libara. U Šibeniku je kazna pak bila blaža, jer se onima koji su prodavali s neispravnim mjerama naplaćivalo kazna od 5 libra.90 Na Rabu su krčmari ili krčmarice znali staviti vodu u vino ili su ga jednostavno miješali bez znanja vlasnika vina, te se određivalo da budu kažnjeni kao za krađu.91 Nadalje, u Dubrovniku vlasti su primijetile kako mnoge mjere i utezi nisu bili valjani, te su odabrale tri čovjeka svake godine koji su pregledavali sve krive mjere i utege, te su kažnjavali s privremenim izgonom sve krivotvoritelje.92 Za trgovce u Rijeci koji su pokušali prodati patvorenu robu, plaćali su globu od 5 libara ukoliko je bila vrjednija od 100 libara, odnosno 15 libara ako je bilo više. Uz to, ako je roba bila već prodana, prodavač je morao nadoknaditi štetu kupcu i roba je bila spaljena.93

No, niti sami nadglednici nisu bili izvan kušnje svojevrsnog varanja, jer šibenski oci napominju 1399. da nadzornici mjera i utega moraju sami vagati tijekom čitavog vremena službe umjesto da postave drugu osobu, jer im inače prijeti oduzimanje službe i globa od 5 libara. Nadalje, 1401. bilo im je zabranjeno kupovati trgovačku robu, bilo osobno bilo preko nekog rođaka u vrijeme službe, jer im se u protivnom naplaćuje čak 25 libara kazne,94 i time bismo mogli posumnjati da su znali ponekad zlouporabiti svoj položaj.

Sva su ta kršenja (uz česte napomene da su mesari, pekari i krčmari95 bili dužni poslužiti svakoga bez odbijanja čime bi se moglo zaključiti da su u praksi uistinu odbijali mušterije) nužno su dovodile do okršaja između prodavača i kupca. U Senju, primjerice, je svatko tko je istukao prodavača ili prodavačicu bio kažnjen s 6 libara globe.96 U tom su kontekstu ženske svađe često bile na udaru redara, zbog toga što su se žene znale počupati i time remetiti javni red i mir. Među ostalom, u Splitu se navodi ubodi škarama, iglom ili prstenom na ruci, što više upućuje na žensko nasilje.97 Uostalom, fizički i verbalni sukob je bio primjereno kažnjen. Kad je u Splitu netko opsovao riječima poput »Ti ne govoriš istinu, već lažeš« ili »Ti si budala«, koje su se smatrale lakšim uvredama, plaćao je 20 solida kazne, s time da onaj koji je započeo, plaćao je dvostruko veći iznos. Kad je netko teže uvrijedio, govoreći »Goropadniče i izdajico; krivotvoritelju; kradljivče; razbojniče« i slično, platio je 40 solida, što znači isti iznos kao i za gnjevno dizanje ruku na nekoga bez konačnog udarca.98 U Korčuli su posebno postavile problem tučnjave žena međusobno s kamenjem ili toljagama; kazna je bila 6 perpera a ukoliko okrivljenica nije imala novaca, išla bi u zatvor dok ne isplati. Kazna je bila upola manja kada su se samo udarale šakama.99 U Šibeniku se kod samo jednog bilježničkog spisa svaka deseta kazna tiče ženskih prepiranja. Inače, skidanje nekoj ženi s glave hovrlicu, rubac ili kakav drugi ukras smatralo se uvredom naplaćenom 10 libara.100

Osim navedeni zanati, koja su isticani u Statutima, u gradovima su držali štandove i strani preprodavači budući da se sva roba koja je pristigla s kopna i s mora morala isključivo prodavati na trgu. Naročito u kasnom srednjem vijeku, u razdobljima smirenije političke situacije na granici s osmanskim carstvom, posebice krajem XVI. stoljeća, dolazili bi i turski podanici prodavati na tržnici ponajprije žito, a i druge robe.101 Imamo čak slikoviti prizor prisutnosti turskih podanika u Splitu. God. 1574, redovito je na splitski pazar dolazio mladi »turski« trgovac, držeći štand s voskom, destiliranom vodom, medom i s dobrim konjem. Došao bi u gradu sam, »kao što je to običaj«, tj. s još dvije sluge, a bio je toliko lijep da su ga zvali Adelino bello iako mu je ime bio Abel. Njegov je slučaj ostao zapažen jer su ga dalmatinske djevojke rado očijukale i čak je nastala nesretna ljubavna afera.102

II. Svakodnevica dućana

Termin stationes obuhvaća široki spektar radnja, od bilježničkog ureda do skladišta, obrtničke radionice do običnog dućana s različitim namirnicama, stoga će se ovdje obuhvatiti različite aspekte tog pojma.

1) Područje rada

Dućani su bili prizemni dio stambenog kompleksa (slika 7103), dok su prostorije za život bile na katu. Tako primjerice u svojoj oporuci suknar Krisan pok. Martina iz Zadra opisuje u veljači 1389. svoju kuću kod sv. Lovra, u koju živi cum duabus stationibus existentibus sub ipsa domo.104 Veća stambena izdanja bi još sadržali osim dućana i skladišta i predvorje s posebnim ulazima i izlazima.105 Prodavaonice su bile u vlasništvu poduzetnika ili unajmljeni na nekoliko godina,106 a cijene najamnine bi ovisile o lokaciji.107 Kao zasebnost, u Dubrovniku bilo je zabranjeno onima koji bi radili u dućanu,

kolibi ili radionici (bilo da je od drva ili od kamenja) da djeluju izvan njih,108 a u Šibeniku su obrtnici, bilo majstori bilo najamna radna snaga, morali ostati na poslu od izlaska sunca do njegova zalaska, jer su inače gubili dnevnu plaću.109 Na Rabu je postojala i javna prodavaonica u kojoj su se među ostalim prodavale mahunarke i žita što su ih stranci dovozili na otok, a domaćinima je bilo zabranjeno kupiti navedenu robu od stranaca ukoliko su namjeravali preprodavati je kući.110

Kao što smo već spomenuli, dućani nisu smjeli raditi određenih dana u godinu zbog slavlja svetkovina. Međutim, takav se propis teško provodio. U Šibeniku 1453. ponovljena je zabrana rada prodavaonicama trgovačke robe, skladišta ili šatora za blagdane (Uskrs, Duhovi, blagdan rođenja Marije, Uzašašće, Tijelovo, sv. Ivana Krstitelja, na Veliki četvrtak i petak, na blagdan sv. Spasitelja, sv. Lovra, sv. Marka u travnju, na sv. Mihovila u svibnju i rujnu, te na Svih Svetih).111 U Splitu također, tri stoljeća nakon bilježenja Statuta, knez je 1580. primoran ponavljati da trgovci, butiljeri, i bilo tko drugi ne smiju raditi praznicima, pod kaznom od 25 libara.112 Ipak, postojale su iznimke. Tako je bilo dopušteno ljekarnama prodaja lijeka i svijeća, iako isključivo za bogoslužje. U tim je prilikama njihov dućan bio otvoren samo na pola vrata, s polovicom prozora. Također, da se pijanice ne bi ispričavale zbog propusta mise, gostionicama je bilo zabranjeno raditi prije trećeg sata koji bi odzvonio iz šibenske tvrđave.113 U Rijeci su isto ljekarnici imali dozvolu poslovati neradnim danima i to čitavo vrijeme, ovaj put zbog prodaja lijekova, time da bi držali otvorena samo vrata, dok su trgovci, obrtnici i dućandžije mogle ostaviti otvorena vrata tek poslije bogoslužja.114 Navodimo ukratko kako od XV. stoljeća u Dubrovniku osim privatnih ljekarskih dućana djelovala je i prva komunalna ljekarna.115 Inače, dotični ljekari nisu mogli prodati lijekove, pilule i sirupe koja se unesu u usta bez prethodnog recepta liječnika. U suprotnome, barem u Splitu krajem XVI. stoljeća, prijetilo mu se čak galijama ili izgonom.116 Uz pripremanje voska i držanja začina, trgovci mirodijama su također izrađivali šećernih kruhova. Tako se, primjerice, u siječnju 1370. osnivalo apotekarsko društvo između apotekara Zanina pok. Jakova iz Zadra i izvjesnog Antuna, u kojemu su se dogovorili oko izradu krha od šećera (ad formam panis çucharie sive pane, de çucaro) tijekom dvije godine. Procijenjena vrijednost njihove djelatnost je bila približno 2.000 zlatnih florena,117 dakle vrlo unosna.

Prema onodobnim slikama, jedan od neizbježnih alata svakoga dućana bila je vaga (slika 8118): kod trgovca Damijana iz Zadra, ona za mjerenje težine mirodija, voska, meda, čavala i drugog; kod prodavačice sukna na malo, Fumice, također iz Zadra, vaga je služila za procjenu težine raznih pamučnih i svilenih niti, te pozlaćenih konaca.119 U Šibeniku su trgovci, dućandžije, prodavači i ljekarnici morali prodavati robu u dućanima utegom od 12 šibenskih unča.120 U Rijeci se za prodaju tkanina od vune ili lana (slika 9121) moralo koristiti općinsku mjeru dužine, koju bi prethodno provjerio gradski službenik. Prodavač je bio dužan staviti tkaninu koju će mjeriti na stol i izmjeriti s četiri prsta od ruba. U slučaju prekršaja, optužitelj bi dobio trećinu kazne.122 Isto tako u Šibeniku je trgovac tkanina morao mjeriti sve vrste tkanine, bilo talijanske bilo sive, laktom iznad trgovačke klupe ili stola, udaljeno za jedan dlan od ruba te tkanine.123 Najučestalija mjera za dužinu koja se koristila za tkanine bila je braccia ili braciolar, što znači »lakat«. Slično tome, u Dubrovniku je bilo zabranjeno bilo što prodavati u dućanu, ako se prethodno nisu ovjerili utezi i dobila odgovarajuća svjedodžba (bulla S. Blasii). Za zlato, srebro i perlice koristila se lagana mjera, a za vosak, svilu, šafran i ostale mirodije koristila se teška mjera. Stoga mirodijari nisu smjeli prodavati u dućanu bilo kakve mirodije koristeći se laganim utegom, jer su tada plaćali 5 hiperpera. Isto tako nisu smjeli prodavati voštane ili lojne svijeće ukoliko nije bilo pamučnih stijenja za njih.124 U Zadru su također mirodijari morali izraditi svijeće i duplire od pročišćenog voska a voštanice od čistog pamuka. Dužni su bili sve pripravke i začine (papar i ostale mirodije) držati čiste i nezagađene; nečisti pripravci i patvorine bi u suprotnome bili spaljeni na trgu.125 Kao drugu mjeru higijene, a slično zabrani mesarima da peru loj u more, postolarima i krznarima je bilo zabranjeno sušiti kože na velikom riječkom trgu ili njegovim sporednim ulicama,126 što nam ukazuje da su upravo dotični obrtnici inače sušili izvan dućana svoje sirovine.

Osim velike i male vage, dućani su bili dakle prepuni drugih mjera i utega poput kantara, modija, stara i braciolarija, posude za ulje i vino (mastelli — slika 10127), a u Rijeci i na Rabu128 su morali biti žigosani. Svake godine njihovi su korisnici morali ih dati na provjeru kod gradskog satnika. No, znalo se dogoditi da neki varaju povećavajući ili umanjujući njihov kapacitet kad su već stekli žig, što je u tom slučaju uzrokovalo kaznu od 10 libara umjesto 20 solida,129 dakle 10 puta veća kazna. U Splitu, krajem XVI. stoljeća, korisnici utega i mjera su imali šest dana da steku potrebnu potvrdu (fatto bolare) kod kneževskog povjerenika, pod prijetnjom kazne od čak 50 libara, a ukoliko su bili ulovljeni s neoznačenim mjerama i utegama nakon tog roka, bili su kažnjeni sa 100 libara i gubitkom robe.130

2) Djelatnici

U dućanima je bio šaroliki svijet poslovođa, obrtničkih parova, šegrta i mušterija. Znatnu ulogu bi odigrale žene, pogotovo kao poslovne: trgovkinje, obrtnice (slika 11131) ili preprodavačice na malo, posebice na tekstilnom području (od proizvođačice konca — filatrice — iz XIV. stoljeća u Zadru, sve do Margarite pok. Kristofora Cernota iz Raba, koja je zaradila 700 dukata u roku od dva mjeseca 1570). Također su dovođene naiznajmljivanje poslovnog prostora, poput Dubrovkinje Draže, udovice Marina Zavrnića, koja je 1319. dala u zakup svoj stationem na godinu dana izvjesnoj Milici; ili Agnie udovice Grgura Batisferra iz Zadra, koja je 1520. prodala skladište (magacenum) s terenom udovici Mariji pok. doktora Stjepana iz Vincentie.132

Osim samog vlasnika ili iznajmljivača dućana, često su u njemu bili zaposleni i maloljetni šegrti, pomoćnici (famulus, discipulus) od 8 do 14 godina starosti, koji bi izučili zanat do stjecanja punoljetnosti. U rijetkim ugovorima uglavljeno je čak da će naučiti čitati i pisati.133 Osim naukovanja, u odsutnosti majstora, oni bi čuvali dućan obavljali razne poslove izvan »butige«, živjeli pod istim krovom, a majstorova bi ga obitelj hranila i odijevala — osigurala mu je cibus (obrok), potus (piće), indumentis (odjeća) i calciamentus (obuća). Jedino rapski Statut je propisivao da se učenici ili pomoćnici nekog obrtnika ne smije izvesti sa sobom izvan otoka bez odobrenja dotičnog majstora ili rapske kurije.134 Ovakva zabrana daje naslutiti da su šegrti mogli biti oteti kako pomoćna radna snaga, a učestale zabrane i procijene kažnjavanja za bijeg odaju da je stvarnost ponekad mogla biti gruba. Štoviše, u Zadru, pomoćnik, kao privremeni član obitelji, bio je podvrgnut istim uvjetima kao i ostali pred glavom obitelji, te se ističe: »Budući da gospodari moraju vladati svojom čeljadi, posve smo povoljno u duhu prava providjeli dopustiti ovo: tko god istuče neku osobu koja živi o njegovu kruhu ili nekoga od svoje čeljadi, neka od zadarskog sudbenoga dvora ne doživi nikakvu kaznu, štetu ili gubitak, osim ako je uništio ili osakatio dio tijela: u tom slučaju neka providi Sudbeni dvor kako da se gospodar kazni zbog tako uništena ili osakaćena uda«.135 Isto tako u Šibeniku se nije kažnjavalo osobe koje su tukle one kojih hrane (s posebnim naglaskom na sluge i robove).136 Osim šegrta znali su biti zaposleni i pomoćnici (fameggio ili ragazzo), tako da je dućan uvijek bio pun života.

Cijela bi se »obitelj«, u širem smislu, oko ognjišta okupljala dva puta na dan kako bi ponešto jela.137 Popila bi se čašica vina i grickalo hljeb kruha prije posla, što se smatralo pravim luksuzom jer doručak nije postojao.138 Jela bi se kaša,139 dosta mesa,140 kruha od raža ili pšenice141 — rjeđe bijeli kruh, mliječni proizvodi (pogotovu kozji i ovčji sir), a i podosta ribe, jer iz samih crkvenih propisa o nemrsnim danima proizlazi da se riba jela barem 166 dana u godini.142 Voda se pila iz cisterne143 (koja se inače često spominje u prodajnim ugovorima), ali zbog nedostatka kišnih dana pilo se i dosta vina, i to novog vina, jer se sve do pronalaska čepa od pluta u XVII. st. vino nije moglo dobro čuvati.144

Imućni poduzetnici zapošljavali bi stručnu radnu snagu, poput Ankonitanca Andrije Nutija koji je u 70–tim godinama XIV. st. vodio kovačku radionicu s pet kovača. Oni su, ovisno o kvalifikacijama, bili plaćeni od 12 do 15 dukata godišnje ili, jedan od njih, 12 solida na dan — te u svom dućanu prodavao je željezne lonce i ostale predmete.145 Osim toga, postojao je poseban obrt nosača, koji su bili zaduženi za premještanje i preslaganje robe po gradu, često s propisanim komunalnim cjenikom po zadatku. U Rijeci su koturali pune bačve do skladišta za 4 soldina, odnosno, ako i bih nosili, bili su plaćeni duplo skuplje; nosili su omotane robe u skladištu za 6 dinara, odnosno za duplo više u potkrovlju, a kad su još i slagali robu u dotičnim skladištima, dobili bi 6 denara po teretu. Kao dodatni doprinos gradu, dvojica nosača su svake subote čistili trijem riječke gradske vijećnice i gradskog trga do mosta.146

3) Poslovanje

U dućanu se ne bi samo prodavala roba, zapošljavali mladi šegrti, nego je također bio i mjesto sklapanja ugovora svih vrsta, čija vrijednost bi prelazila 10 libara, poput opunomoćenja,147 jamstava,148 razrješenja dužnosti149 ili sklapanja trgovačkih društava,150 te bi se stranke ondje sjele na klupu uz nazočnost notara koji bi bilježio sve podatke. Iz računovodstvenih knjiga Ivana i Lukrecije Detrico, a i drugih dokumenata, vidljivo je da se dobar dio prodaje robe odvijalo na dug151 s dogovorenim rokovima isplate ili uz određenu kompenzaciju u drugim dobrima. Zanimljivo je da se u Zadru u slučajevima dugovanja jedino vjerovalo trgovcima sukna a ne ostalima.152 U Dubrovniku, vlasnik vina mogao je krčmaru odobriti kredit od godinu dana, dok je krčmaru kupac vina imao isplatiti u roku od trideset dana.153 Također bi se poslalo kurire da dostavljaju robu ili da kupuju u ime mušterije koja mu je bila provjerila novac. Na Rabu, dotični kurir je imao tri dana da izvrši kupnju ili predaju robu vlasniku novca.154 Osim toga, poduzetnici bi se dogovorili o odvozu robe izvan grada, poput vlasnici broda vrste tarete i zvanoj Sv. Julijan, Matej Juraj, Tomaš Matafaris i Krševan de Muto koji su se 1317. dogovorili s trgovcima Albertinom Paganelom pok. Ivana i Franjom Marconom da će utovariti drva za prijevoza iz Zadra do Barlette, a cijena prijevoza (naulo) koja se morala isplatiti tim prijevoznicima (patroni) je iznosila četvrtinu vrijednost tog drva.155 Takav nas slučaj pak dovodi do lučke svakodnevice.

II. Svakodnevica luke

Lučki promet se sastojao od redovitih kretanja čamaca za prijevoz putnika između kopna i otočja, za lokalne opskrbe živežnim namirnicama i od rjeđih pokreta plovila za međugradsku i međunarodnu trgovina. Zahvaljujući statutarnim propisima donekle je moguće dočarati trgovački život u luci pri odlasku i povratku broda, koja su obavezno morali pristajati u luku radi plaćanje carine.156

Luke su dakle bile poprište svakojakih brodova, od brojnih malih ribarskih brodica157, čamaca, copula, ili dubrovačkih kaića, koje su se vraćale u ranu zoru s noćnog ribolova — i u kojima su ponekad kriomice ribari prodavali ribu,158 dok su drugi čak pecali u samoj luci, što je bilo kažnjivo159 — do većih marciliana (slika 12160), brigantina, gripa, koke, nave i ostalih jedrenjaka. Što se tiče većih trgovačkih pothvata, u Splitu su u razdoblju od sedamnaest mjeseca između 1475. i 1476. godine bila prijavljena 169 odlaska,161 što znači da su svaki mjesec krenuli na put barem deset izvoznih brodova. A za promet XVI. stoljeća162 utječu mletačko–turskih ratovi koji ga oslabljuju. U vrijeme rata 1499–1502, primjerice, u Splitu je bilo samo osam prijavljenih odlaska mjesečno u dvadeset pet mjeseca, a postupno se povećavao broj kretanja broda s preko jedno dnevnim odlaskom 1515–1517, a osnutkom splitske skele 1592.163, promet naglo oživljuje. Pri tome imajmo na umu se tiče samo izvozne trgovine, jer za isključivi uvoz žita između 1523. i 1525, prosjek je bio od tri uvoza mjesečno.164 Uz to, prijavnice za pomorsku carinu su pokazatelji tek dio protoka brodova jer nisu evidentirane sve jedrilice i galije koje su prevozile oružja, specijalne državne narudžbe, krijumčarska plovila ili ona oslobođenih od plaćanja carine. U Dubrovniku pak, u drugoj polovici XIV. stoljeća je bilo porinuto u more tek tridesetak velikih brodova, dok sredinom XVI. stoljeću, djelovali su više od 250 kapetana, preko 5,000 pomoraca a od 1570. do 1585, Republika je održavala gotovo 200 jedrenjaka za izvanjadranske plovidbe ukupne nosivosti 66.000 tona.165

Osim toga, plovidba je bila uvjetovana vremenskih prilikama. Zimsko razdoblje je zbog većih izmaglica i silovitih vjetrova pozivalo na zatišje prometa i na popravak oštećenih brodova, dok je ljeto pokrenulo živahniju djelatnost pomoraca i jedrenjaka. Venecija je zabranjivala pomorski promet u srednjem vijeku, a u XVI. stoljeću, nakon neuspjelih pokušaja izlaska na moru, Signoria je zatvarala more od 15. studenog do 20. siječnja.166

S dolaskom većih plovila, male brodice su inače imale loš običaj privezati se uz njih i time su ih znale oštetiti. Stoga je splitski knez 7. prosinca 1582. naredio da su se kod dolaska velikog broda u luci, mali čamci trebali premjestiti drugdje u plićoj vodi. Počinitelji prekršaja bi platili 25 libara, no mogli su podići žalbu u roku od osam dana.167 U Rijeci su bile očito česte »dugoročne posudbe« čamaca ili njihovih dijela (vilice, vesla, lopata za grabljenje vode, konop, uže, sidro i sl.), jer svatko stariji od 17 godina koji je uzeo nečiji čamac bez dozvole vlasnika platio bi 10 solida kazne, uz vraćanje stvari. Štoviše, neki su iz pakosti odvezli čamac privezan uz kopno, te su jednom ulovljeni morali platiti 5 libara globe, odnosno nadoknaditi štetu ukoliko je more povelo brod prema pučini.168

U Zadru najesen bi promet bio donekle gušći zbog berbe, jer su brodice povezivale zadarsko otočje s kopnom. U toj prilici pomorski su sudci odabrali čamce koji su trebali služiti za berbu i dodijeliti prijevoznicima izvjesni broj košara ovisno o nosivosti plovila. Vlasniku brodice bilo je isplaćeno 2 denara po modij grožđa. Za 20 modija (otprilike 1.600 kg) grožđa bile su potrebne tri košare, a iznad te težine do četiri košara. Za 41 modij (oko 3.280 kg), brodice su nosile sa sobom šest košara. Vlasnik vina koji se služio uslugama prijevoznika bio mu je dužan isplatiti dva denara po košari u ime brodarine po svakom prijevozu. Krajnji rok za dovođenje vina bilo je na sveti Martinj.169

1) Pripreme za put

Prije nego što je trgovački brod krenuo u svoj pohod, oko luke se odvijala čitava procedura. U prvoj su fazi poduzetnik i prijevoznik sklapali ugovor o izvozu robe, kao što se 20. travnja 1440. parun (patronus) jedne karake, Hvaranin Silvester Belislić obvezao Grguru Mrganića iz Zadra prevoziti dva tereta soli, koji su pripadali Grguru, u dva putovanja, od Paga do Neretve. Prijevoznik se obavezao da neće ponuditi svoje usluge nekom drugome sve do ispunjenja narudžbe, a Grgur je obećao uplatu prijevoza kod Neretve pod cijenom od 5 zlatnih dukata po prevoženi centenar170 paške soli.171 Ponekad su prijevoznik i naručitelj zapravo dijelili zajedno poslovanje. Naime, 27. veljače 1444. se Talijan iz Tarvilia Marches pok. Jacoba koji je živio u Zadru udružio s Bolonjezem Jacobom de Godonis radi prijevoza 46 modija vina, 11 modija ulja i 100 quarta boba. Marches je otplovio s tom robom od Zadra do Senja i to na rizik Jakoba. Jednom u Senju, prodao je robu što je bolje bilo moguće a od stečenog kapitala, prvo su se odbijali troškovi i prijevoz, tj. 36 solida po modija vina, 18 solida po staru ulja i 18 solida po quarti boba. Nakon toga su podijelili ostatak dobita na pola.172 Osim uplate prijevoza nakon isporuke, naručitelj se prije odlaska prisegnuo zapovjedniku da će brod u dobroj vjeri opskrbiti dovoljnom pritegom te da će ga čuvati i zaštititi.173 U Dubrovniku, trgovac koji je želio unajmiti brod predao je jednu mincu (bakreni novčić, follarus) za jamčevinu, u prisutnost brodskog pisara.174

Potom je poslovni čovjek krenuo prijaviti robu kod komunalnog rizničara i uplatio bi tridesetnicu (30%) na vrijednost robe, dok je gradski kancelar izdao »bulettu«, ili još i »contraliterre«, odnosno potvrdu da roba nije bila krijumčarena. U Dubrovniku je carinski ured (Velika divona), s prostornim skladištem u kojemu se odlagala pristigla roba za procjenu, bio smješten u palači Sponza.175 Doduše, prijavu robu nije nužno obavio sam trgovac, jer u Splitu bilježimo slučaj kada je 12. veljača 1582. majka Ivana Calcanea (nije naveden njeno ime) išla pred knezom prijaviti prijevoz njihovog domaćeg vina (de sue intrade) iz Splita do Venecije na molbi njezinog sina.176

Za to vrijeme prijevoznik je skupljao kod luke potrebne mornare,177 iz dana u dan, ovisno o obujmu robe, te okupljao je posadu od 8 do 10 članova posade. U Dubrovniku vlasnici brodova su izglasali izbor kormilara (nauclerius) po većinskim glasovima.178 U Zadru se je svaki mornar pri ukrcaju na brod prisegnuo na Evanđelje da će čuvati brod i imutak koji se nađe na njemu, te da neće ukrasti niti dozvoliti da se dobra ukradu.179 Potom je vlasnik broda u nazočnosti zapovjednika i pisara morao postaviti prikladnu pritegu, to jest gomilu željeza, olova, kositra ili bakra u neobrađenom stanju ili pak nekih strojeva,180 jer ukoliko nije bilo dovoljne težine u slučaju brodoloma ovaj je bio propust otežavajuća okolnost. Parun je zapravo često dogovarao prijevoz robe s više poduzetnika istovremeno, te se ukrcavalo mnoštva bačava hrane, željeznih čavala, obuća, čitavih greda i jarbola, svežnjeva tkanine i kože, konja i stoka sitnog ili krupnog zuba. Sva je roba, za svakog naručitelja, pomno bila bilježena u brodski zapisnik,181 nakon uvida u ispravnosti bulette, tako da se kod istovara točno znalo čija roba je pripadala kome.

U međuvremenu su mornari morali raditi čim je započeo utovar broda (slika 13182) i sve dok nije bio nakrcan. Među mornarima su se pomiješali i lokalni nosači koji su im dovodili robu iz grada. U Rijeci, za vaganje i nošenje robe do morske obale, dobili bi 4 soldina plaće po 477 kg (1.000 libara) tereta, odnosno kad su koturali bačve ili prazne posude do obale, plaćalo ih se manje: 1 soldin za četiri bačve. Ali zato kad su nosili teške sanduke sapuna, jer su morali biti po četvorica, dobili bi 1 soldin i 6 denara po sanduk. Pored broda su još i punili bačvice vodom (time su si osigurali prihod od 6 denara po teretu), ugrijali su ulje prije nego što su ga prelijevali u posudama ili bačvama (za 4 soldina) i tek onda koturali punu bačvu (2 soldina po bačvi), iako je zapravo bilo lakše koturati bačvu hladnog ulja, a zato bi dobili 6 tek denara.183 A onda ostatak postupka ukrcaja u brodu bi preuzeli mornari.

U Hvaru su mornari dobili plaću tek kada je plovilo zaplovio i stigao u novu luku. Bilo ime je zabranjeno napustiti brod sve dok čitav put i procedura nisu bili završeni. Kad se mornar obvezao ploviti ali se svojom krivnjom nije ukrcao, platio je dvostruku vrijednost od svoje plaće.184 Napominjimo nakratko da je svojom pojavom 1358. kuga promijenila i sanitarne lučke mjere koje u statutima nisu bilježene. Naime, uslijed učestalih epidemija prije svakog putovanja, u Splitu je prijevoznik trebao zatražiti od gradske kancelarije sanitarnu ocjenu, te se isticala banderia della sanitaria, zastava vjerojatno žute boje, kao dokaz nezaraženosti, a obaveza se primjenjivala sukladno odredištu prema kojemu je brod plovio.185

Ovisno o kapacitetu broda, gospodar broda je odabrao jedan do dva pisara iz Zadra te ga/ih je predstavio pomorskim sudcima na odobravanje. Pisar koji nije bio iz Zadra morao je prisegnuti da će poštivati zadarski statut.186 Uz to, ovisno o udaljenosti koju se namjeravalo provaliti i o veličini broda, svaka je posada bila obvezna naoružati brod, i time se trgovačke lađe nisu bitno razlikovale o vojnih brodova, ponajprije radi obrane u gusara i pirata. U prosjeku je to podrazumijevalo prsne oklope–pancire, ljuskave oklope–kopače, kacige i željezne šešire s vizirom, strelice, štitove, samostrele i drugo, a broj oružja povećavalo se s veličinom broda.187 U Dubrovniku je svaki mornar morao imati štit, mač i pokrilo za glavu, a brod samostrijel i strjelice.188 Tako naoružani, svaki trgovac, brodovlasnik ili mornar naizmjence je bio dužan održati stražu, no znali su pokušati tome izbjeći plativši neku slugu da straži umjesto njih. Da bi se tome stalo na kraj bila je propisana kazna od pet libara.189

Zanimljivo je kako je postojala svojevrsna kurirska služba ili pošta na razdaljinu. Naime, osim trgovaca, hodočasnika i vojnika koji su se ukrcavali na brod, pojedinci, žene i muškarci, mogli su povjeriti prije polaska na putu nekom trgovcu, mornaru ili zapovjedniku broda neki predmet ili novac kojeg bi dostavili drugoj osobi ili članu obitelji u nekom odredištu. Putnik kojemu je bila povjerena roba je imao tri dana da dostavi rečeni predmet ili novac ili je morao nadoknaditi dvostruku vrijednost oštećene strane.190

Pri istovaru i utovaru robe u tranzitu posada je imala samo nekoliko dana da obavi cijeli postupak. Tako su u Zadru 1318. tri Zadrani posudili Mihaelu, Matiji de Nassis i Pavlu Juraju de Mateo, svi također iz Zadra brod sv. Julijana da bi uvozili žita iz Barulija u Italiji. Mihaelu je trebao utovariti 300 salme ječma i žita i Matej 100 salme ječma u roku od šest dana. Nakon povratka u Zadru, imali su tri dana za istovar robe, uplativši prosuditeljima najam broda u žitu.191 Jasno je da su prijevozni imali korist od što kraćeg roka istovara jer je išlo na njihov trošak. Tako se u rujnu 1354. lađar Mavro pok. Ivana Grka iz Zadra obvezao mesaru Iliji pok. Robina ukrcati 900 modija soli u Ninu, te ih prevesti i iskrcati u ankonitanskoj luci. Sav je rizik preuzimao Ilij, dok su troškovi iskrcavanja išli Mavri, a cijena prijevoza iznosila je 150 dukata.192

2) Opskrba broda

Za potrebu posade i poduzetnika koji su putovali s vlastitom robom, utovarile su se hrana i potrepštine. Prema lastovskoj odredbi iz 1516. proizlazi da su Lastovci imali običaj svoje voće, namirnice i proizvode za prehranu prevoziti u Dubrovnik da bi ih prodavali u luci. Stoga bismo mogli natuknuti mogućnost da je to bio jedan od načina opskrbe dubrovačkih posada193 iako se u dubrovačkim službenim spisima navodi samo ukrcaj kruha, vina i oružja za brigantina i za galijota.194 No, zahvaljujući izrazima »per la messa« ili »per tramesso« (za stol, za obrok) iz splitskih lučkih carinskih zapisnika, saznajemo, barem u dalmatinskim krajevima, što je otprilike posada mogla jesti. Nešto malo usoljenog mesa, podosta sardela i sira, puno smokava, nešto malo meda, a za piće se ponajviše utovarilo bačve vina, jer je u brodovima bilo vrlo teško držati svježu vodu, što znači u svakom slučaju da su postale tajne koje svaka posada držala za sebe.195 Nije doduše bilo preporučeno utovariti u brod previše vina koji je bio pohranjen bačvama, jer se u njima ubrzo moglo pretvoriti u ocat,196 ali kratak prijevoz iz luke u luke, ipak je mogao izdržati.197

U Zadru su se razlikovale dugo linijske trase od kratke i stoga za put izvan Jadrana i sve do sjeverne Afrike, moglo se utovariti jednog bigoncia, tj. 4 modija vina (slika 14198), odnosno oko 420 litara uz još 420 litara vode. Za kraća putovanja opskrba pićem bila je upola manja.199 Za duljih putovanja posada bi se hranila s tzv. menudi ili minuti, tj. lećom, bobom, slanutkom i baškotama.200 U Zadru se za preko–jadranska putovanja nosilo do 666 kilograma brašna i dvopeka.201 Osim prehrambenih proizvoda u brodu se trebalo osigurati dovoljno sanduka voštanih ili lojnih svijeća da bi se prostorije mogle rasvijetliti, te nešto raše za odijevanje.

Putnicima, odnosno trgovcima, svećenicima, mornarima ili vojnicima je bilo dopušteno nositi samo jednu privatnu škrinju, dok slugama je bilo zabranjeno i to. Svaki teret više plaćalo se kapetanu u ime brodarine. Uz to mornari su smjeli staviti u brod do 476 kg robe na račun vlastita prijevoza. Ukoliko je brod bio pretovaren i da mornar nije mogao utovariti svoj teret, zapovjednik mu se morao odužiti.202 No, ukoliko bi jedan mornar ukrcao zabranjenu robu, odnosno bavio se krijumčarom, tada je bio dužan nadoknaditi svu štetu koja bi mogla nastati zbog toga203 (zapljena robe, plaćanje globe i slično).

3) Prostorna rasporeda ljude i robe

Zahvaljujući zadarskom statutu, saznajemo ponešto o unutarnjem rasporedu broda za spavanje. Trgovci su spavali između srednjeg jarbola do krme, dok su mornari bili dužni spavati na nenatkriveni dijelu brodskog tornjića iznad kabine, iznad brodske šupljine. Kapetan broda, iako se brojio među mornare, mogao je slobodno kao gospodar plovila spavati od srednjega jarbola do krme. Ipak, ako su trgovci to dopustili, pojedini mornari su smjeli spavati na njima zabranjenim mjestima. To se pravilo propisalo za sve vrste brodova (nava, banzon, buzonava, i sve ostale čiji je kapacitet bio od sto miljara na više).204 Spavali bi na strunjačama teške najviše do 45 libara (oko 21 kg), odnosno ako je prelazila tu težinu pojedinac je plaćao brodarinu.205 Možda je djelomice takav raspored bio označen kao prevencije od krađe, budući da postoji zasebna odredba o kažnjavanju mornara koji bi krao na brodu.206 Možemo se zapitati gdje su spavale velike ličnosti koje su plovile, a isto tako i za i žene koje su pratile robu koju su izvozile poput Šibenčanke Margarite, kći Stjepana, koja je u prosincu 1441. dijelila put u društvu Petra Tempesta iz Venecije na brodu prijevoznika Franceska de Palmier, kako bi izvozila vlastito vino iz Šibenika u Veneciji207 ili Cvitice Marisalić koja je prevozila u dva navrata sirove iz Splita za Zadar i Istru te 16 malih konja za zapadnu jadransku obalu u lipnju 1558. i u svibnju 1559, ili još poput done Pusmane Gercićeve koja se ukrcala na brodu Martina Bagiarda 1581. za prijevoz 751 bačvica smokva do Venecije.208 Dona Doria iz Hvara je riješila problem, iznajmljujući za sebe barku (di ventura) 1581. kako bi prevozila dvije vreće lana iz Splita do Hvara.209

Što se tiče šarolike robe, pohranjena u bačvama, zamotana u smotuljcima (slika 15210), ili pak žive životinje (konji, krave, sitno zubata stoka), nipošto se nije smjela staviti na palubi.211 Pri ukrcaju su je dakle mornari nosili, dovodili, složili i rasporedili u brodski tovarni prostor, a prethodno su bili stavili odgovarajuću pritegu u jedrenjaku.212 Među takvoj robi pronašlo bi se i dokazi varanja, odnosno na Rabu su pojedinci dovoljno redovito stavljali vodu u bačve s grožđem ili s moštom na relaciji Venecija–Rab, da je Statut posvetio posebno poglavlje i kaznio takvo razvodnjavanje s 6 perpera.213

4) Povratak sa puta

S rade se iz daljine moglo vidjeti dolazak jedrenjaka na kojima su ponekad i vijorile zastave koje su označile komunalnu pripadnost broda. Naime, već od XIV. stoljeća su pomorski gradovi poput Senja (slika 16214, podloga je crvene, a zvijezda žute boje), Zadra, Šibenika, Dubrovnika i Kotora imale svoje zastave ili stjegove.215 Naročito senjski Statut 1388. izriče kaznu od 6 libara brodu koji bi došao u luku bez zastave.216

Ponekad, iako vrlo rijetko, u ugovorima prodaja broda bi se među svim dijelovima upisala i zastava. Tako 13. prosinca 1440. u Zadru bivši parun Dubrovčanin Marko pok. Petra, koji je stanovnik Venecije, prodaje zadarskom trgovcu Pazinu de Venturino i mornaru Ivanu Radasiniću iz Zadra svoju marcilianu sa svom opremom (od kojih i dvije busole i jedna bačva vode) i još jednu zastavu s amblemom sv. Marka (unam banderam sancti Marci),217 dakle Mletačke republike.218

Za razliku od XIII. stoljeća, kada se takva procedura nije obavila je nije harala kuga, od 1377. Veliko vijeće Dubrovnika je prvi naredio rok izolacije brodovima koji su pristigli iz zaraženih krajeva kugom zbog »pročišćenja«. Dakle, stigavši pred Gradom, plovila su morali ostati mjesec dana na otoku Mrkan ili pored Cavtata, a ljudi bi bili smješteni u priprostim barakama.219 Nakon ove dubrovačke novine, svi su brodovi diljem Mediterana također bili primorani ostati trideset, odnosno četrdeset dana u karanteni.

Kad je napokon neki brod pristizao u luku, čuvar gata obratio se parunu, bio on lokalni ili stranac, da mu napomene kako se mora predstaviti knezu, te još u koliko sati, jer je inače gubio službu.220 Također, čim je brod uplovio u luku, kapetan je javio trgovcu da je vrijeme da preuzme svoju robu za iskrcaj a u pripremi su je mornari složili kod palubnog otvora. Trgovac ju je morao preuzeti isti dan ili sljedećeg dana, jer u suprotnom bi platio dodatnih 5 libara na sto miljara težine robe dnevno. Kad je kapetan trebao isploviti isti dan, istovario je robu na kopnu a nadoknadio si je troškove s dijelom ostavljene robe.221 Jedino u slučaju da je roba bila drvo, mornari su ga trebali ne samo iskrcati na kopno nego ga nositi do odredišta koje mu označuje trgovac.222 Inače, mornarima je bilo zabranjeno izaći iz grada u kojemu se lađa usidrila, tj. morao je prethodno zatražiti odobrenje vlasnika.223

Jednom kad se brod usidrio trgovac je bio dužan platiti kapetanu brodarinu prije nego što se roba iskrcala, odnosno mogao je ostaviti izvjestan polog, kojeg je onda morao podmiriti u potpunosti u roku od tri dana od iskrcaju. Ako je plovilo morao krenuti isti dan dalje tada ili je trgovac platio smjesta punu svotu, ili je kapetan imao puno pravo zadržati robu kao nadoknadu.224

Kada su brodovi bili donekle oštećeni ili su zbog drugih razloga bili smješteni u brodogradilište. U Rijeci su vlasnici brodova pronalazili radnike i nadničare na vlastiti trošak da im izvlače plovilo iz vode i postave u gradilište. Opremu za teglenje im je priskrbio daćar brodogradilišta, kojemu je vlasnik platio daću u iznosu ovisno o veličini kapacitetu broda.225 Potom su se potpisali ugovori o popravku plovila. Tako je u Zadru 1404, paški pomorski tesar Ivan Marci, zvan Suretna, morao doraditi malu brodicu burchellum zadarskog bilježnika Artikucija de Rivignagno u roku od četiri mjeseca. Drveni brod je stajao na suho u zadarskom arsenalu te ga je Ivan trebao opremiti na svoj trošak. Zadatak mu je bilo postaviti četiri hrastove grede, pomazati ga vapnom i zatvoriti jednu stupu (stuppa calcatum). Za mazivo je Artikucij predao Ivanu 10 libara, te ga je opskrbio drvom, žbukom, čavlima, loncima za zagrijavanje vapna, jednog »falcam« i dvanaest čavlima »a sessera«. No, Ivan nije poštivao ugovor te se Artikucij žalio Pomorskom sudu.226

Osim popravke, u brodogradilištu su se sagradili čitavi brodovi kao što su se u Zadru 19. listopada 1508. dogovarali kalfat Barto Goičević i poljoprivrednik Šime Gladović. Barto je naime Šimu prodao novi čamac ali bez potpune opreme. Brod je još bio na suho u zadarskoj luci, te mu se obvezao dopuniti opremu i staviti u vodu. Cijena gradnje i dorade je iznosila sveukupno 34 libara. No, način uplate je zanimljiv s obzirom da je Šime uplatio 8 libara kovanicama ali je ustupio i jednog svog vinograda veličine 1,5 gognaja227 s 4 maslinika i druga voćnjaka.228

Zaključak

Kada bi se uspoređivala srednjovjekovna i današnja trgovačka svakodnevica, izuzimajući tehnička dostignuća i centre samoposluživanja, malo se što promijenilo na tržištu. Birokracija, propisi kao i lokalna i državna vlast i njezini nameti i danas su kao i u srednjem vijeku prekomjerne za trgovinu, dok su se pak kupci i onda i sada često zadužili za najmanje sitnice i isplaćivali na dug. Međutim, u oba vremenska razdoblja prekršaji u trgovanju ne izostaju. Naime, ondašnje su piljarice jednako prijavljivale robu kao što to čine i današnje (»kumice«) izlažući namirnice, ali »ispod pulta« nude neprijavljenu robu. Iusticiariji i inspektori pak nadgledaju propisanu trgovinu, a u suprotnom prihvaćaju dobronamjerne »darove«. Zbog zahtjeva vremena i razvoja današnje piljarice ne predu konac kao što su to činile u srednjem vijeku unatoč zabrani. U nedostatku hladnjaka ondašnji mesari zaista su morali prodavati svježe meso što bi današnjim kupcima i više odgovaralo. No, u srednjem vijeku imali su dodatnog posla s obzirom da su klali na licu mjesta i derali kožu, tražeći potom zainteresirane obrtnike za preradu dotične kože.

Za razliku od kopnenog područja, u Dalmaciji nisu zabilježeni strukovni cehovi obrtnika, ali bi svaki majstor uzdržavao šegrte i plaćao pomoćnu radnu snagu u kući. Iz toga se može zaključiti da su imali prisniju »obiteljsku« atmosferu za razliku od današnjih strukovnih škola — današnji šegrt barem nije izložen fizičkim nasrtajima. Uistinu, čini se da je dalmatinska trgovačka svakodnevica bila burna i prilično nasilna, ali se o toj tematici može postaviti posebna studija.

Trgovine su bile dobro opskrbljene i primamljive svakojakom robom koju je trebalo mjeriti i vagati raznovrsnim lokalno gradskim mjerama i utezima, što današnjim trgovcima nije problem, ali medijevistima i drugim istraživačima zadaje poteškoće u pretvaranju ondašnjih mjera u suvremeni metrički sustav. I tadašnju je vlast mučila problematika neradnih nedjelja i blagdana, dok su crkveni propisi bili uspješniji u provođenju nemrsne prehrane. Granica između radnog i kućanskog prostora bila je gotovo nepostojeća, pa je trgovcu bilo lakše uzeti pauzu, objedovati i vratiti se u dućan kako bi nastavio usluživati kupce ili nekog poslovnog partnera na potpisivanju ugovora u nazočnosti bilježnika.

Za razliku od ribara čija je plovidba bila uglavnom svakodnevna, lučki život poduzetnika / trgovaca bio je uvjetovan vremenskim prilikama i godišnjim dobima, te se odvijao u ritmu vjetra kako bi napuhivao jedra. Paruni, kapetani brodova osobno su sklapali ugovore o prijevozu robe s jednim ili više trgovaca za razliku od današnjih, ali je pomoćna radna snaga, kao i u suvremeno vrijeme, korištena za ukrcaj i iskrcaj broda. Međutim, nastankom kuge pojavile su se nove sanitarne mjere, a političke prilike sa Osmanskim carstvom usporavale su promet dalmatinskih komuna pod upravom Signorie, dok je trgovina Dubrovačke republike tek uzela zamah.

Naposljetku, srednjovjekovna trgovačka svakodnevica doživjela je svoj preobražaj otkrićem Novog svijeta, nastankom engleskih i nizozemskih velikih trgovačkih kompanija koji su veletrgovinu premjestili sa Mediterana na Atlantik.

1

Vidi cijelo razmatranje u: S. F. Fabijanec, »L’influence des pouvoirs publics sur le commerce et sur la vie des marchés urbains en Dalmatie (XIIIe–XIVe si#cles)«, (dalje: L’influence) Medium Aevum Quotidianum 48, Krems 2003, (37–52), poglavlje: Entre tradition et contrôle (48–51).

2

Josip Kolanović, Mate Križman, Zadarski statut sa svim reformacijama odnosno novim uredbama donesenima do godine 1563. (dalje: Statut Zadar), Zadar 1997, R. 135, 623–625. Slavo Grubišić, Knjiga Statuta zakona i reformacija grada Šibenika, (dalje: Statut Šibenik), Šibenik 1982, R. CLXXII, 278.

3

Vladimir Rismondo, Hvarski statut (dalje: Statut Hvar), Split 1991, knj. 3, gl. XXXVII. 137–138.

4

A to su: nedjelje, svetkovine Marije, dvanaest apostola, sv. Dujma i sv. Staša, sv. Franja, sv. Dominika, sv. Augustina, sv. Luke, sv. Ivan Krstitelja, sv. Lucije, sv. Martina, sv. Margarete, Božić i sve do osam dana i od Velikog četvrtka do Uskrsa.

5

Ivo Frangeš, Statut grada Splita. Splitsko srednjovjekovno pravo, (dalje: Statut Split), Split 1998, knj. I, gl. V, 349–351.

6

U Šibeniku i u Skradinu je krčmama zabranjeno raditi u nedjelju prije mise, uz prijetnju kazne od 20 solida. Izuzetak se odnosi na putnike kojima treba vino za van; Statut Šibenik, knj. 6, gl. LXXIX, 194, Ante Birin, Statut grada Skradina (dalje: Statut Skradin), Zagreb–Skradin 2002., gl. LXII. 208.

7

Tržnica: New York, Public Library Spencer, ms. 32, f. 50–51

8

Statut Šibenik, R. CCLIV, 315–316.

9

Većina teksta koji se odnosi na život tržnice u Dalmaciji je preuzet iz rada: Fabijanec, L’influence, poglavlje: La vie quotidienne des marchés urbains (42–48).

10

Unča je dvanaesti dio libre, te u mletačkom sustavu iznosi 39,75 g kao teška unča i 25,102 kao laka unča; Josip Kolanović, Šibenski metrološki sustav u XV. stoljeću, Arhivski vjesnik 37, Zagreb (1994.), 189–207 (195).

11

Statut Zadar, R. 121, 603.

12

Antun Cvitanić, Korčulanski statut (dalje: Statut Korčula), Zagreb–Korčula 1987, gl. CIII, 65; gl. CLIII, 85.

13

Žena s različitim oblicima kruha: Medieval Life Illustrations.

14

Rapski Statut napomene da, ukoliko je neka nastamba podijeljena između rođake ili susjede, a postoji drveni zid u sredini, zabranjeno je u tim dijelovima učiniti kovačnicu, pećnicu ili zahod, osim ako je u sredini zid pokriven vapnom; Lujo Margetić–Petar Strčić, Statut rapske komune iz XIV. stoljeća (dalje: Statut Rab), Rab–Rijeka 2004, knj. 3, gl. 7, 131. Time se daje zaključiti da su privatne peći bile učestale.

15

Fernand Braudel, Civilisation matérielle, économie et capitalisme XVe–XVIIIe si#cle, I. Les structures du quotidien (dalje: Les structures), Paris 1979, 153.

16

Splitske mjere su bile istovjetne onim u Mlecima, a 1 star brašna = 83,37 litara.

17

Statut Split, R. XCIII, 915.

18

Statut Šibenik, R. CCIX, 294–295.

19

Fabijanec, L’influence, 43.

20

Za svaki prekršaj navedenih naredbi isplatilo se globa od 10 libara; Statut Šibenik, R. CXCV, 288.

21

Statut Hvar, knj. 5. gl. XXII, 171–172.

22

Statut Zadar, R. 136, 625.

23

Statut Rijeka, knj. 4, gl. 8.

24

Fabijanec, L’influence, 42.

25

Statut Korčula, gl. LXXVIII, 110.

26

Quarta, Quartarelo i Staio; osobna fotografija autorice iz Museo di Chioggia, Italija.

27

Braudel, Les structures, 152.

28

Statut Šibenik, knj. I, gl. XXXII, 50.

29

Statut Split, Nove statutarne odredbe, gl. XI, 819.

30

Fabijanec, L’influence, 43.

31

Zlatko Herkov, Statut grada Rijeke (dalje: Statut Rijeka), Zagreb 1948, knj. 4, gl. 8, 308–309.

32

V. Bogišić, C. Jireček, Monumenta historico–jurdica slavorum meridionalium. Liber statutorum civitatis Ragusii compositus anno 1272, (dalje: Statut Dubrovnik), sv. IX, Zagreb 1904, knj. I, gl. XXVI, br. 9, 19.

33

Prodavačica špinata: Cris de Paris, oko 1500.

34

Vladimir Rismondo, Lastovski statut (dalje: Statut Lastovo), Split 1994., gl. 146 (CXL), 280.

35

Statut Split, knj. IV, gl. 96, 691.

36

Statut Korčula, gl. XXXVIII, 100.

37

Statut Zadar, R. 43, 549.

38

Statut Hvar, gl. XIV, 111; gl. XXXV, 137.

39

Statut Zadar, R. 128, 609.

40

Dechalatrum, calatrum, calater označava veći uteg za mjerenje sira, vune, lana i druge robe, a koji je imao različitu težinu od grada do grada. Prema jednom izvoru, u Šibeniku bi 1 dekalatar težio 8 libara (dakle, 3,816 kg — što bi značilo da uteg za sir je mogao težiti 15,26 kg); J. Kolanović, Šibenski metrološki, (196–197).

41

Statut Šibenik, R. CXLVI, 267, R. CCL, 313; te vidi Herkovo razmatranje o težini sira na 405–406.

42

»Neka se (...) ona koja prodaje mlijeko ne usudi presti dok prodaje takve stvari koje se mogu zagaditi«; Statut Split, knj. IV, 691.

43

Statut Rab, knj. 4, gl. 11, 175.

44

Fabijanec, L’influence, 43.

45

Statut Šibenik, knj. 6, gl. XXV i XXVI, 193.

46

Fabijanec, L’influence, 43.

47

Državni Arhiv u Zadru (dalje: DAZd), Splitski arhiv (dalje: Sp. A.), Proclamationum unicus di Nicolo Correr (dalje: Nicolo Correr), kut. 166, sv. 122, svć. II, f. 57’.

48

Prodavač riba: Freska Ivana Kastava, 1490, crkva sv. Trojstva u Hrastovlju — jedina slika s područja Hrvatske.

49

Statut Korčula, gl. CI, 64; R. CLXXXIV, 152.

50

Statut Hvar, knj. 5, gl. XXXI, 176.

51

Fabijanec, L’influence, (44–46).

52

Statut Rab, knj. 4, gl. 6, 169.

53

Statut Rijeka, 312.

54

Statut Korčula, R. LXIV, 107.

55

Statut Rijeka, 312.

56

Fabijanec, L’influence, (45).

57

Statut Zadar, Reformacije, gl. 38 i 39, 545; Statut Šibenik, knj. 1, gl. 37, 52; Statut Rijeka: »Radi čistoće i ugleda našeg grada, da se nijedna osoba (...) ne usudi (...) držati svinje ili krmače, koje bi raštrkano hodale ili se skitale po gradu Rijeci, bilo po danu bilo po noći...«, osim ako ih drži zatvorene u kući za svoju potrebu, knj. 4, gl. 3, 304–305.

58

Lujo Margetić, Petar Strčić, Senjski statut iz 1388. (dalje: Statut Senj), Senjski zbornik god. 12, Senj (1985–1987), gl. 5, 67.

59

Štand mesara: Hausbuch der Mendelschen, Zwölfbrüderstiftung, Nürnberg AMB 317 2, f. 59 b, 1436.

60

Šibenski Statut naglašava da je zabranjeno prodavati crknute životinje; knj. 1, gl. XLV, 54.

61

Kad se na Rabu životinje nisu ubijale, niti im se koža nije oderala u mesnici, plaćala se kazna od 6 perpera; Statut Rab, knj. 4, gl. 4, 167.

62

Statut Šibenik, knj. 1, gl. XLIII, 54.

63

Statut Korčula, Reformacije, gl. CLXXXIII, 151–152.

64

Na Hvaru je bilo izuzetno dopušteno prodavati meso izvan mesnice na selima i na Visu, te ukoliko je životinja uginula pa ju se moralo na licu mjesto klati; Statut Hvar, O onome što su dužni raditi mesari, 146.

65

»mesari ne smiju nositi kože iz mesnice bez dozvole službenika mesnice pod kaznom od 24 libara«; Statut Senj, gl. 67, 72.

66

DAZd, Sp. A., Nicolo Correr, f. 87–87’.

67

Statut Zadar, Reformacije, gl. 38, 545.

68

http://membres.lycos.fr/museecochon/cochon–histoire.html;http://www.encyclopedie– universelle.com/abattage–boucherie.htm;http://www.123savoie.com/index.php?act=art &art=18142;http://www.decreuse.com/FR/PORC/tradition.htm

69

Statut Zadar, Reformacije, gl. 40, 545.

70

U Šibeniku je kazna za usoljene svinje ili vola bez nadglednika od 5 libara. Nadglednici pak moraj dozvoliti prodaju polovicu mesa svježe a samo druga polovica može ići na sol, jer inače plaćaju 40 solida (2 libre); Statut Šibenik, knj. 1, gl. XLII, 53–54.

71

Međutim, od Uskrsa do sv. Vida, cijena je prepuštena procjeni mesara.

72

Cjenik za životinje koje su dovođene iz Hrvatske.

73

Glave s nogama, crijeva, spolne organe i iznutrice kastriranog ovna koštaju 8 denara, dok utroba s lojem 5 denara.

74

Cijena je određena, s jedne strane, za cijeli rep s jetrima, s druge, za želudac kojeg god životinje zajedno s dijelom loja, te s treće, za nutrašnji drob sa cijelim jetrima. Ali, iznutrice koza i jaganjca, kao i njihove glave, a jednako i glave goveda, krava, teleća i njihove iznutrice, te iznutrice prasaca i prasica, su bez propisa, nego prema dogovoru između prodavača i kupca.

75

Glava s nogama, crijeva, spolni organi i iznutrice jaraca i ovnova se prodaje po 4 denara, međutim, glava s nogama, crijevima, spolnim organima i iznutricama bilo koje životinje, koja se prodaje za 26 denara po kvartu, prodaje se po 6 denara svaki, a utroba s lojem po 4 denara.

76

Svaka se glava male životinje prodaje zajedno sa četiri noge.

77

Zec sa zečicom košta 3 solida, a u slučaju da se želi oderati kožu, onda se računa samo cijena mesa.

78

Legenda: d. označava »denar«, g. označava »groš«, s. označava »solid«.

79

Isto, knj. 1, gl. XLIII, 54; Statut Senj, gl. 101, 74.

80

Statut Rijeka, knj. 4, gl. 10, 310–311.

81

Statut Šibenik, knj. 1, gl. XXXIV, 51.

82

Kao posebnost, navodimo da u Dubrovniku predstavnicima Velikog vijeća je bio zabranjen rad u mesnicama, tj. da ogule meso i životinje, da vagnu meso, da stoje iza mesarskog pulta i da primaju novce za meso, pod prijetnjom kazne od 25 hiperpera; Statut Dubrovnik, kn. VIII, gl. XCII, 223.

83

Primjerice, u Senju se navodi »da mesari moraju svakome koji traži prodati meso koje drže na klupi dok ono traje, pod kaznom od 6 libara«, Statut Senj, gl. 75, 72.

84

Fabijanec, L’influence, (46–48).

85

Statut Korčula, gl. CVI, 66.

86

Statut Šibenik, R. LII, 234.

87

Statut Lastovo, gl. CXV i 132, 269 i 276.

88

Statut Šibenik, knj. 1, gl. XLI, 53.

89

Statut Korčula, gl. CLIII, 85.

90

Statut Skradin, gl. LXXX, 212. Statut Šibenik, knj. 6, gl. XXXI, 183.

91

Statut Rab, knj. 4, gl. 13, 177.

92

Statut Dubrovnik, knj. VIII, gl. LXXVI, 213–214.

93

Statut Rijeka, knj. 3, gl. 41, 289–290.

94

Statut Šibenik, R. XCVIII i CVII, 251 i 254.

95

U Senjskom statutu, primjerice, se navodi da »svaki krčmar mora svakome, koji traži, dati i prodati od vina u krčmi pod kaznom od 6 libara«; Statut Senj, gl. 76, 73.

96

Isto, gl. 81, 73.

97

Statut Split, knj. IV, gl. 33, 631–633.

98

Isto, knj. IV, gl. 12, 611–613; postupno su globe sve oštrije i oštrije, vidi: gl. 16, 617–621.

99

Statut Korčula, gl. XVIII, 39.

100

Fabijanec, L’influence (43); Statut Šibenik, knj. 6. gl. VIII, 176.

101

»Che tutti quelli o sudditi di questo territorio o sudditi turcheschi che condurano biave o vender in questa citta siano tenute di condurle di longo alla piazza«; DAZd, Sp. A, Nicolo Correr, f. 61.

102

Vicko Solitro, Documenti storici nell’Istria e la Dalmazia, sv. I, Venezia 1844, 216–217.

103

Trgovačka ulica: Livre du gouvernement des princes, Paris.

104

DAZd, Spisi zadarskih bilježnika (dalje: SZB) Articuius notarius condam Dominici de Rivignano, B. V, F. III, f. 65’–67’.

105

U Zadru u prosincu 1382. se prodala na dražbi kuća trgovca Luka pok. Leona smještena u četvrti između crkve sv. Spasitelja i sv. Petra. Navodi se da izdanje sadrži: magaçenorum, stationum, curiarum; introitum et exituum tam de subtus quam de supra sitarum. Vrijednost zgrade je procijenjena na 2.000 dukata; Jakov Stipišić, Inventar dobara Mihovila suknara pokojnog Petra iz godine 1385, Zadar 2000, dok. 2, 111.

106

Dana 22. prosinca 1336, primjerice, Mihael de Zadulino iznajmljuje trgovcu Jakovu pok. Marina kuću s dućanom u Zadar, pokraj crkve sv. Petra, na deset godina, po cijeni od 20 velikih solida godišnje, a da je pri tome uređenje i popravak kuće s dućanom koštao Jakovu 40 libara, pa mu se oprosti najamninu na dvije godine; Tadija Smičiklas, Codex Diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 10 (1332–1342), Zagreb 1912, dok. 221, 291–293. U drugom primjeru iz 30. ožujka 1355, stanovnik Senja, Augustin pok. Ceuissi de Gualdo opunomoćuje Mateja Contareno Jakova iz Zadra da prodaje vesla (inače, jedan od glavnih trgovačkog proizvoda u Senj) u dućanu Miha de Roxa, koji se nalazi na glavnom trgu; DAZd, SZB Andreas de Canterio, B. I, F. IV, f. 15.

107

U Zadru 1356. jedna kuća s dvorištem, peči, sanitarije, te donje i gornje dućane, smještena pored crvke sv. Petra na glavnom trgu, unajmljena je na deset godina trgovcima Mišul pok. Drasića i Mihovilu pok. Petra za cijenu od 50 libara godišnje; DAZd, SZB Andreas de Canterio, B. I, F. V, f. 12’–13’.

108

Statut Dubrovnik, knj. V, gl. XXI, 115.

109

Statut Šibenik, knj. 6, gl. CXXVI, 209.

110

Drugo odredište za prodaju mahunarke i žita je bio gat; Statut Rab, knj. 4, gl. 25, 187.

111

Statut Šibenik, R. CCLIV, 315–316.

112

DAZd, Sp. A., Nicolo Correr, f. 57’.

113

Statut Šibenik, R. CCLIV, 315–316.

114

Statut Rijeka, knj. 4, gl. 1.

115

Mirko Grmek, Le concept d’infection dans l’Antiquité et au Moyen Age, les anciennes mesures sociales contre les maladies contagieuses et la fondation de la premi#re quarantaine ŕ Dubrovnik (1377), Rad JAZU 384, Zagreb 1980, 9–55 (48).

116

DAZd, Sp. A., Nicolo Correr, f. 86.

117

Naime, globa u slučaju kršenja ugovora iznosila je 500 florena, a perma običaju je propisana kazna bila četvrtina vrijednost ugovora; DAZd, SZB Petrus de Perençanus, B. I, F. XIII, f. 1–1’.

118

Vaga: detalj iz Recetario de Galieno optimo e probato a tutte le infirmita che acadeno di dentro e di furoa ali corpi humani, 1522.

119

Vidi o njihovom namještaju prema sačuvanim inventarima, S. F. Fabijanec, »Dva trgovačka inventara kao pokazatelji ekonomskog i kulturnog života u Zadru u XIV. stoljeću«, Povijesni prilozi 25, godina 22, Zagreb 2003, (93–131).

120

Statut Šibenik, R. LXVII, 239–240.

121

Krojenje odjeća: izvor nije naveden.

122

Za tkaninu, ako nije bila propisana mjera, kazna je bila 40 solida; Statut Rijeka, knj. 3, gl. 40, 289.

123

Ako se nije poštivalo pravilo, kazna je bila 25 libara; Statut Šibenik, R. CXIIII, 258.

124

Statut Dubrovnik, knj. VIII, gl. 77, 214–215.

125

Statut Zadar, R. 46 i 47, 549–551.

126

Statut Rijeka, knj. 4, gl. 4, 305.

127

Antonio Putti, Dizionario enciclopedico–intuitivo figurato 1862, ur. Ljerka Šimunović, Firenza 1994, sv. I ŠA–Mš.

128

Prodaja vina, pšenice, ulja, soli i vapna se mogla odvijati isključivo s općinskim žigosanim mjerama; Statut Rab, knj. 4, gl. 7, 171.

129

Statut Rijeka, knj. 4, gl. 17, 318.

130

DAZd, Sp. A., Nicolo Correr, f. 59.

131

Bračni par zlatara, Francuska 1470.

132

S. F. Fabijanec, Gospodarska djelatnost žena na dalmatinskom komunalnom području od XIV. do XVI. stoljeća, Ženske skozi zgodovino, 32. Zborovanje slovenskih zgodovinarjev, Celje 2004., 49–64 (60).

133

Za šegrtovanja posebice kod zadarskih trgovaca, vidi S. F. Fabijanec, »Društvena i kulturna uloga zadarskog trgovca u XIV. i XV. stoljeću«, Zbornik Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU 22, Zagreb 2004, (55–120), poglavlje: Učenje (102–106).

134

Statut Rab, knj. 3, gl. 31, 153.

135

Statut Zadar, knj. 5, gl. 13, 477.

136

Statut Šibenik, knj. 6, gl. CV, 202.

137

Strana historiografija je u zadnje vrijeme posvetila značajni dio istraživanje o prehrani i šire o »materijalnoj kulturi« u prošlosti. Vidi: Jean Bottéro, La plus vieille cuisine du monde, Paris 2002, Emmanuelle Rassart–Eeckhout, Jean–Pierre Sosson, Claude Thiry et Tania van Hemelryck, La vie matérielle au Moyen Âge. L’apport des sources littéraires, normatives et de la pratique, Louvain 1997, Bruno Laurioux, Manger au Moyen Âge: Prqtiques et discours alimentaires en Europe aux XIVe et XVe si#cles, Paris 2002, Claudio Benporat, Festi e banchetti. Convivialitŕ italiana fra Tre e Quattrocento, Firenza — Olschki 2001. U Hrvatskoj je upravo izišao prijevod knjige Raffaelle Sarti, Živjeti u kući. Stanovanje, prehrana i odijevanje u novovjekovnoj Europi (1500–1800), Zagreb 2006.

138

Iris Origo, Le marchand de Prato. La vie d’un banquier toscan au XIVe si#cle, Paris 1959, 278.

139

Braudel, Les structures, 149.

140

Razdoblje između 1350. do 1550. odgovara vremenu prehrambenog obilja u svakodnevnici, uz koje se podrazumijevalo zamašne porcije mesa. I meso ribe bi, čak kod najsiromašnijih, bilo često začinjeno, s puno češnjaka, a kod bogatijih obitelji sa skupocjenim šafranom i paprom; Braudel, Les structures, 214, 247–249.

141

Braudel, Les structures, 152.

142

Isto, 239.

143

U Šibeniku, od 1380–tih godina je Općina nadoknadila polovicu troškova gradnje bunara svakom graditelju; Statut Šibenik, R. XLII, 230.

144

Braudel, Les structures, 257, 265.

145

S. F. Fabijanec, Profesionalna djelatnost zadarskih trgovaca u XIV. i XV. stoljeću, Zbornik odsjeka za povijesne znanosti zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU 17, Zagreb (1999), 31–60 (49).

146

Statut Rijeka, knj. 4, gl. 15, 315–317.

147

Godinu 1355. primjerice, Mlečanin Luchas pok. Iuliani Zancaroli opunomočuje Mlečanina Francisca Balbi pok. Marini Balbia da iska određene nekretnine u Veneciji, a ugovor je sklapan u njihovom dućanu u Zadar; Robert Leljak, Josip Kolanović Andreas condam Petri de Canturio quaterni imbreviaturarum 1355–1356, sv. II, (dalje: Andreas condam Petri II), Zadar 2003, dok. 6, 19–20.

148

Primjerice, godinu 1317., zadarski trgovac Girard de Pomo se obvezuje kao jamac za udovicu Brada pok. Stjepana de Labe za poslovanje s Franjom de Pocusto u vrijednosti od 300 libara, a ugovor je potpisa u dućanu trgovca Miha de Mezo; Mirko Zjačić, Jakov Stipišić, Spisi zadarskih bilježnika Ivana Qualis Nikole pok. Ivana Gerarda iz Padove 1296...1337, sv. II, (dalje: SZB II), Zadar 1969, dok. 20, 104.

149

Godine 1355. Mišul pok. Draža je svjedok u svom dućanu za priznanicu Zojla pok. Krševana Jurgevića iz Iža koju potpisuje Bolonježaninu Guidoto pok. Alberti; Andreas condam Petri II, dok. 33, 59–60.

150

Primjerice godinu 1318, Vulčina de Martinusio primi od braća Biti de Petrinja 169 libara kojih mora ulagati za dobit, i to u dućanu trgovca Nikole Zivrana iz Zadra; SZB II, dok. 129, 144.

151

U računovodskoj knjizi tog bračnog para, ključne su formulacije, na početku svakog obračuna iz dana u dan: »die dar«, tj. »mora se uplatiti« i »die aver«, tj. mora se naplatiti; S. F. Fabijanec, Bilanca (Rimanenze) u glavnoj računovodskoj knjizi Ivana i Lukrecije Detrico (1520–1533), Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne I društvene znanosti 20, Zagreb 2002. (95–123).

152

Naime, »spasonosno« je naređeno da: »knjizi se nekoga trgovca iz grada Zadra ne smije priznati nikakva vjerodostojnost u pogledu neke prodaje obavljene na dug u vrijednosti od deset libar i više; (...) ta se odredba primjenjuje samo u pogledu trgovaca tkaninom, tako što će se vjerovati njihovoj knjizi do svote od deset libara i ne više; knjigama pak drugih trgovaca neka se nikako ne vjeruje, pa makar zapisali da su prodali na dug i najmanju količinu; osim ako onaj koji je primio na dug ili kupio vlastoručno upiše u trgovčevu knjigu da je nešto primio; Statut Zadar, knj. 3, gl. 28, 275.

153

Statut Dubrovnik, knj. III, gl. XXXIX i XL, 69–70.

154

Statut Rab, knj. 3, gl. 20, 145.

155

SZB II, dok. 74, 124.

156

Još krajem XVI. stoljeća, splitski knez Nicolo Correr napominje da se sva roba koja dolazi kopnom ili morem mora dovoziti do grada; DAZd, Sp. A., Nicolo Correr, f. 57’.

157

Vrijednost plovila je bila različita ovisno o nosivost i opremljenost. U siječnju 1367., primjerice, ribar Purka pok. Ivana Cindrafsića iz Zadra je prodao trgovcima Andrei pok. Nitija iz Ankone i Grguru pok. Dominica iz Zadra, te otočaninu s Dugog Otoka Vitalu sinu Marina Trokula, ribarski brod (barcha pischaria) za 15 zlatnih dukata; DAZd, SZB Petrus Perençanus, B. I, F. IV, f. 20.

158

Samim time što se u riječki Statut zabranjuje prodaju ribu u čamcu, rasvjetljava da se takva praksa odvijala; knj. 4, gl. 11, 312.

159

DAZd, Sp. A.. Nicolo Correr, f. 61.

160

Mario Marzari, La Marciliana, un mercantile che ha delineato un’epoca (XIII–XVIII secolo), Chioggia, rivista di studi e ricerche, Anno VI, n° 9 (1993), 8–44 (19)

161

Grga Novak, Quaternus izvoza iz Splita 1475–1476, Staro hrvatska prosvjeta, nova serija II, 1–2, Zagreb–Knin (1928), 92–93.

162

Ispitivane su splitske contraliterre za godine: 1499–1502, 1503–1504, 1551, 1515– 1516, 1528, 1557–1560, 1580, 1583.

163

O splitskoj skeli vidi: Vito Morpurgo, Daniel Rodriguez i osnivanje splitske skale u XVI. st., Starine 52, Zagreb (1962), 185–248; Renzo Paci, La scala di Spalato e il commercio veneziano nei Balcani fra Cinque et Seicento, Deputazione per la storia patria per le Venezie, Miscellanea di studi e memorie, sv. XIV, Venecia (1971.); isti, La scala di Spalato e la politica Veneziana in Adriatico, Quaderni storici 13, Ancona (1970.), 48–105.

164

Sabine Florence Fabijanec, Le développement de Split et de Zadar aux XVe et XVIe si#cles, sv. II, doktorska disertacija, Sveučilište Paris I Panthéon–Sorbonne, 2002, 636–637.

165

Josip Luetić, Brodari i pomorci Dubrovačke republike, Zagreb 1997, 41.

166

Fernand Braudel, La Méditerranée et le monde méditerranéen ŕ l’époque de Philippe II, Paris 1966, 227.

167

DAZd, Sp. A., Nicolo Correr, f. 92’.

168

Statut Rijeka, knj. 3, gl. 29, 275–276.

169

Statut Zadar, knj. 4, gl. 82 i 83, 459–461. Za krajnjeg roka se oslonimo na glavu 29. naslova VII. pete knjige, u kojoj je navedeno »nakon obavljene berbe u Zadar sve do blagdana sv. Martina«, jer kada je blagdan prošao, nitko nije smio dovoziti vino proizvedeno izvan zadarskog kotara u gradu; 491.

170

Centenarium označava 100 libara, tj. 47,6 kg za mletački uteg.

171

DAZd, SZB, Johannes de Calzina, Instrumenti, B. I, F. I, f. 34.

172

Isto, B. I, F. II/8, f. 390’.

173

Statut Zadar, knj. 4, gl. 1, 395.

174

Statut Dubrovnik, knj. VII, gl. XXXVII, 163.

175

Ilija Mitić, Dubrovačka država u međunarodnoj zajednici (1358. do 1815), Zagreb 2004, 71.

176

DAZd, Sp. A., kut. 116, sv. 122, svć. 6, f. 479.

177

Mornari su znali biti udruženi, a u takvom slučaju, prema skradinskom statutu, ukoliko netko od udruženih odbija otići na more bez vrijednog razloga, dotični isplaćuje kaznu. Za unajmljenog mornara koji prevari svog poslodavca time što ne želi ploviti, propisana je kazna od 10 solida; Statut Skradin, gl. XLVII, 204.

178

Statut Dubrovnik, knj. VII, gl. XVIII, 158.

179

Statut Zadar, knj. 4, gl. 14, 407.

180

Isto, knj. 4, gl. 2, 395–397.

181

U Dubrovniku, pisar bilježi u brodski zapisnik svu robu koja pripada trgovcima (entegas), kao i što bilježi tko je primio rečenu robu; Statut Dubrovnik, knj. VII, gl. XLV, 166.

182

Ukrcaj na »kogu«, rukopis španjolskog kralja Alfonso X. (1252 1284).

183

Statut Rijeka, knj. 4, gl. 15, 316–317.

184

Statut Hvar, gl. V, 162–163.

185

Spomen o bandiera della sanitŕ nalazi se u kneževske spise Nicola Correra; DAZd, Sp. A., Nicolo Correr, f. 72–91. Zanimljivo je da prema dosadašnjih saznanjima su se žuta zastava za zdrav brod i crna zastava za okuženog broda isticala tek za XVIII. stoljeće u Danskoj. O žutim karantanskim zastavama vidi: http://www.affa.gov.au/content/output.cmef? ObjectID=E637E862–1736–4B05, http://www.paclii.org/vu/legis/consol_act/qa131/, http:/www.atlasgeo.net/fotw/flags/jpčq1921. Ovim pronalaskom u Splitu možemo bitno pomaknuti vremenske granice.

186

Statut Zadar, knj. 4, gl. 15–17, 407–409.

187

Isto, knj. 4, gl. 5–11, 399–403. Na Rabu su veća plovila od 300 modija žita nosivosti bili opremljeni s dva oklopa s ovratnicima, dvije balestre s opremom, dvije sjekire, četiri željezna šljema, četiri štita i svežanj kopalja; Statut Rab, knj. 3, gl. 25, 147–149.

188

Statut Dubrovnik, knj. VIII, gl. 78, 215–216.

189

Statut Zadar, knj. 4, gl. 37, 425.

190

Isto, knj. 4, gl. 48, 435.

191

SZB II, dok 215, 176.

192

Robert Leljak, Josip Kolanović, Andreas condam Petri de Canturio quaterni imbreviaturarum 1353–1354, sv. I, Zadar 2001, dok. 353, 547–548.

193

Statut Lastovo, gl. CVI, 263–264.

194

Nella Lonza, Zdravko Šundrica, Odluke dubrovačkih vijeća 1390–1392, Zagreb–Dubrovnik 2005, kalendis apprilis 1392, 203 i Officialles kalendis iunii 1392, 215.

195

Braudel, Les structures, 257.

196

Braudel, Les structures, 266.

197

Ako je suditi prema dubrovačkom Statutu, posadi nije preostalo drugo nego piti vina, jer za vrijeme sidrišta — zbog zabrane uvoza stranog vina na snazi gotovo u svim Statutima — koji god bi brod stigao u gradu s teretom vina, vlasnik ili kormilar sa četiri mornara trebali su izjaviti da neće niti istovariti niti prodati rečeno vino, barem bez prethodne dozvole kneza. Cijelo vrijeme dok bi brod stajao u Dubrovnik, knez bi poslao dvoje gradskih ljudi da čuvaju dotičnog vina na trošku vlasnika broda; Statut Dubrovnik, knj. VI, gl. XXXVII, 138.

198

Drvorez, provjera bačva vina, Francuska, XV. stoljeće.

199

Statut Zadar, knj. 4, gl. 28, 419.

200

Braudel, Les structures, 120.

201

Statut Zadar, knj. 4, gl. 29, 419.

202

Isto, knj. 4, gl. 25 i 67, 417 i 449.

203

Statut Hvar, gl. IX, 164–165.

204

Statut Zadar, knj. 4, gl. 4, 397.

205

Isto, knj. 4. gl. 26, 417.

206

Isto, knj. 4, gl. 56, 441–443.

207

Josip Kolanović, Spisi kancelarije šibenskog kneza Fantina de cha de Pesaro 1441–1443, Šibenik 1989, 79.

208

DAZd, Sp. A., kut. 96, sv. 103, svć. 17, 887’ i 900’; isto, kut. 116, sv. 122, svć. 6, 459’.

209

Isto, kut. 116, sv. 122, svć. 6, 454.

210

Trgovačka potpisana balla; Codice Napoli, 1438 MS 442, f. 165’.

211

Statut Dubrovnik, knj. 7, gl. IX, 155.

212

Statut Zadar, knj. 4, gl. 68, 449.

213

Statut Rab, knj. 4, gl. 29, 189–191.

214

Senjska zastava u XIV. stoljeću. Izvori: Donald Wigal, Historic maritime maps used for historic exploration 1290–1699, New York 2000, Gordana Tomović, Monumenta Cartografica Jugoslaviae II, Historijski institut u Beogradu, Beograd 1979. Zapravo se zastave Senja, Metkovića i Šibenika u XIV. stoljeću nalaze u http://zeljko–heimer–frame.from.hr/ descr/hr–old.html, na koju adresu mi je urednik stranice natporučnik Željko Heimer upozorio i tome mu se ovdje zahvaljujem.

215

Josip Luetić, O državnoj zastavi Dubrovačke republike, Pomorski Zbornik 5, Zadar (1967), 477–488 (477).

216

Statut Senj, gl. 51, 71.

217

DAZd, SZB Johannes de Calzina, B. I, F. I, f. 88’.

218

Za razvoj zastava, posebice ratne mornarice, na istočno–jadranskoj obali, vidi: Željko Heimer, Vojno–pomorske zastave na Istočnom Jadranu, Polemos, br. 18, Zagreb 2006, 43–61.

219

M. D. Grmek, Le concept d’infection, (50–51).

220

DAZd, Sp. A., Nicolo Correr, f. 62’.

221

Statut Zadar, knj. 4, gl. 22, 413.

222

Isto, knj. 4, gl. 69, 451.

223

Statut Rab, knj. 3, gl. 23, 147.

224

Statut Zadar, knj. 4, gl. 42, 429–431.

225

Statut Rijeka, gl. 17, 149–150.

226

Nikola Čolak, Pomorstvo zadarske komune, Pomorstvo grada Zadra, Zagreb 1963, 7–47 (22).

227

Dakle teren ima veličinu 3.556,5 m˛.

228

DAZd, SZB Antonius de Zandonatis, knj. II, B. 5, f. 20’.